Sunday, December 25, 2011

Na slovo, na slovo J!


JelČica nam sija!
Jelčica, jeste, 
kod nas na podu stoji
a tamo na zidu visi,
jednu hvataš 
na drugu padaš.
Pamet da stane
korak da krene,
u januar čak!
Uhvati se za svoj osmeh
i ne puštaj! Čvrsto drži!
Šta ko kaže- da kaže,
osmeh ne puštaj! 
Na-preed!




Saturday, December 24, 2011

Teoretski stav

Dan često traje 86400 sekundi,
i veruje svak u taj sat, 
koliko ostaje, koliko postaje
zbir nije znan.

Telom udišeš vazduh hladan
a puštaš iz sebe topao dah,
to najbolje umeš čak i da ne znaš,
i kad si nežan, i kad si plah.

Telom osetiš drugo telo
dok značenje ne izgubi ime,
bez puta i povratka, bez karte,
sa voljom i snom mestimice.

A kada padne noć il' ustane dan
telo leže da um sanja
meru snage svake mašte.
San, košmar, san.

Telo se klati, telo maše
u koracima i laktovima,
pola sveta do svet pređen,
u rečima i strahovima.

Šta je dato il’ mnogo znano,
ko svaki vetar tiho štima?
Konačnih istina, trenutno tvrdim,
jedva, jedva da nekad ima.









Za jednog teoretičara potraga za drugim uglom postaje profesija, a traži se svekoliko viđenje pojavnosti, kako marginalnog tako i centralnog: u šta će više da se zagleda ostaje na volju svakom teoretičaru ponaosob.
U teoriji moraš mnogo da prihvataš i da odbacuješ, a teoretičar mora da se iznađe u velikom.
Traže se imenovanja koja se, između drugog, tiču svakog identiteta.  
Mora mnogo da se prelazi a kada se do značenja dođe, ona se fiksiraju.
Koliko takvo postavljeno značenje važi, to zavisi i od angažmana i ličnosti jednog teoretičara, ali i od toga šta drugi misaoni trkači kažu.
Uglavnom, svaki teoretičar prerađuje ideje, i uglavnom je srećan kad mu nešto na um padne. Teoretičar za sebe ume da kaže da je polimat ili da to hoće da postane.
Dakle, teoretičara zanimaju ideje a ne pare.


Friday, December 16, 2011

Energija 100%


Psihički vampirizam
negativne emocije
negativne misli
energija
čovekovo više ja
psihička zaštita
lekcija o mudrosti
ljudsko energetsko polje
svest s ljubavlju


i tako do sudnjeg dana.

Trla baba lan da joj prođe dan.

Ovo su teme koje su popularne za rešavanje brojnih i nečuvenih problema koji nas sreću i šutiraju. Ako hoćeš napolje moraš da se psihički zaštitiš, imaš mnoštvo knjiga na tu temu koje savetuju i nude rešenja kako da uvek budeš spremna, jaka, za sebe, za druge, za svoju energiju, čakre, stopala i misli. 

A mi nećemo da budemo bolesni, već da imamo pozitivne misli, pozitivne emocije, radost u kući, zabodi želju, da budemo nasmejani all the time.

Lekcije o mudrosti u barem 500 tisuća izdanja tiskanih baš ovog meseca nude rešenja, instant rešenja za svaku bol, svaki jad. Ura! 

Poznati, izvesni autori sa po dva d u imenu i prezimenu ili dva n, ili bez podudarnih slova a vlasnici velikih priznanja i nagrada, školovani u eminentnim Sjedinjenim Američkim Državama po Arizoni, Hjustonu i drugim američkim gradovima i na drugim mestima manje važnog dela sveta, otkriće deo puta koji su prešli i usitniće ga za tebe, a ti ćeš dobiti esenciju mudrosti od mudrosti, da, ... da je udahneš, pomirišeš, osetiš svim čulima, čakrama, i sklopi ruke, namaste, blago otvori oči: jesi sada razumela?

101 melem za dušu srceparajućih priča koje pokazuju nadljudske napore suočavanja sa golim i zamaskiranim istinama i ljudima na kraju će te obradovati, pametnija si, bolja si, manje si kivna, divna si, uspećeš, uspela si! Bravo! 

A ljudsko energetsko polje, ah, kakva je to tajna, ne, ne, skloni tog psa dalje, ljudsko polje, o tome je ovde reč! Da li znaš šta imaš u sebi, da li znaš koliko si moćna, jaka, i pametna? Polako, stići ćemo do ...

Neretko autori divnih knjiga o jačanju pozitivnosti kažu: bila sam sjebana, a potom... nikada neću zaboraviti značaj tog polja u meni....bila sam tako stroga prema sebi, a sada... sada sam već druga... kako sam uspela, pročitaj u mojoj knjizi.

Kako, zašto, kuda, gde, s kim- sve znaju oni što o Energiji govore.
Ezoterija, magija, mistika...
ah, dajte mi vode i šećera... Ovi ljudi žive tisuće godine, nije im lako, oni sve znaju! 

Magije, magije u boji, prodaju se kao na vašaru 
a čvorovi, rupe, obluci, rašljari sa ikonama uveravaju da sve će proći za nekoliko banki. 

Ali, pssst, stigle su važne vesti, otkriće, psst! 
Da li znaš da postoje psihički vampiri?
Aha, i sada ima tako mnogo serija o njima. Nismo mogli da ih zamislimo, a sada možeš da ih gledaš! Vampiri, dnevni, noćni, moćni, nemoćni, zgodni, prezgodni, umrli, živi, oživeli, pomrli, iz groba oživeli, u grob ne upali, sa mnogim moćima čak! Aha! 

I kažu za te psihičke vampire kako jedni cede energiju, drugi ostaju bez... 
Svega ima! 

Mistifikatori koji zvuče k'o metuzalemi ne samo da znaju sve o energiji već i kakve su aure imali prvi stanovnici planete zemlje. Oni vrebaju nemoć tvoju, i alavo u sebe primaju tvoj novac, oni svaku pukotinu ljudske slabosti grebu, grebuckaju, dok ne izgubiš svaki oslonac, dok ne padneš na tlo čitajući, plačući, verujući da je tvoja energija u nepovrat otišla i da ti nema spasa... i zaspaćeš u sebe ne verujući.

Ima ljudi koji ti ne prijaju i nemoj da se siliš da budeš ljubazna za ničije babe zdravlje. Ako se siliš, u knjigama ćeš naći objašnjenja posledica svog ponašanja, formulisano kao posledica susreta sa psihičkim vampirom: ''Uobičajeni simptomi uključuju: poremećaj spavanja, teškoće u koncentraciji, zaboravnost, razdražljivost, osećaj «biti na ivici» i gubitak interesa za dnevne aktivnosti.''

Ne zaboravi da stvari su proste: 


Um je čudo, misli valja

Ako hoćeš tako biće
Ako nećeš tako biće
Ako hoćeš zora sviće
Ako nećeš kiša liće.


Monday, December 12, 2011

O hrabrenju i smehu



Jednog dana
jednog dana
naći ću tu kuću
u kojoj su tamnice
i jedan glas će reći
neću otići sama.

Doneću ti krem i grožđe
i sladoled sa braon keksom,
Žuti kukuruz, mlad i kuvan
I šunku i mesa sva
sok od paradajza
i supu sa avokadom
i jedi i pij
dok te ima.

Teraću te da odeš
sa mnom na brda
gde su ranije čučali pastiri
i gde možeš da nosiš
svoje planinske cipele
koje korake hrabre.

Ješćeš sir i mlade biljke.
A pečurke ćeš pozdravljati imenima.

A kad se vratimo u dolinu
stavićeš mi glavu u krilo
i šaputaćeš veselo a tiho
jednu pesmu o vatri i zmaju
i travi. 

Thursday, December 8, 2011

Uputstvo



Ima ihraznih.NekaSukratkaAnekaduga i akomožešovuRečenicu daPročitašzaManjeodjednogMinutaTisiGenijeIzatoPrelazišnaSledećiNivoSpecijalnihUputstava.

---------------------------------------------------------------------------------------------


Poštovani korisniče,

Čast nam je što se odabrali naš proizvod koji je posebno dizajniran za prostornu upotrebu a u skladu sa najvišim standardima o kvalitetu i bezbednosti proizvoda.


Sa radošću možemo da Vas obavestimo da je ovaj posebno osmišljen uređaj prošao sva testiranja koja je Sektor za razvoj novih tehnologija brižljivo razrađivao tokom poslednjeg tromesečja. Kao rezultat unapređenja performansi sada su dostupne još tri funkcije pored postojećih 7. Ali, to je samo početak.

Više ne morate da tražite daljinski upravljač, niti da blagim dodirom prsta aktivirate taster: senzori se aktiviraju pomeranjem Vaše leve obrve u bilo kom trenutku, u Vašem domu.

Zamislite život u domu prepunom smeha!
Sada je to moguće! Osmehnite se i namignite svom posebno dizajniranom uređaju.
U brošuri koja prati ovaj uređaj naći ćete uputstva koja ćete vrlo lako zapamtiti jer naša kompanija je usmerena da deluje na zadovoljenje svake potrebe svojih korisnika.  Mi mislimo na Vas i Vaše potrebe.
Lakim sklapanjem kapka levog oka Vi dajete naredbu uređaju da počne da radi na prvoj brzini!  

Naš tim za specijalnu razradu električne i elektronske opreme sada može službu za servisiranje da isprati u daleku prošlost jer više neće biti potrebne usluge održavanja ili remontiranja rezervnih delova.

Ovaj uređaj je napravljen da radi večno.
Ali ukoliko se ipak dogodi da ovaj proizvod prestane da radi ili pokaže bilo kakvu disfunkciju, prenosimo u pismenu formu usmeno saopštenje koje je dala naša kompanija na međunarodnoj konferenciji održanoj povodom Održivosti najnovijih tehnologija: Greška nije do nas, već do Vas.

Očekujemo da ispunimo sve Vaše zahteve! 
Ali, to nije sve: Mi ćemo učiniti sve za Vašu sigurnost i sigurnost Vašeg doma.

Brošuru ćete dobiti nakon 38 časova od datuma preuzimanja proizvoda na adresi koju ste ostavili ljubaznom prodavcu kod kog ste kupili uređaj.

S poštovanjem i uz najiskrenije čestitke,

 Brisaachi maggle
Deaf Quay 9000/9
Elsewhere, Shortcut
Tel: +0099000000000
       +0909000000000
       +0099000000000

Saturday, December 3, 2011

Katedrala Saint John the Divine


Postoje sporovi kada treba odgovoriti na pitanje koja je najveća katedrala na svetu. U obzir se uzima ukupna površina na kojoj se katedrala nalazi, površina bez dvorišta, posmatra se šta sve sačinjava ceo kompleks, visina, dužina, i još neki parametri tako da nije lako odgovoriti. Međutim, veliki broj ljudi kaže da je to ipak katedrala Saint John the Divine (Jovana Bogoslova).



Kaže se još da je velika koliko i dva fudbalska stadiona. (Unutrašnjost čini 121.000 kvadratnih stopa (11.200 m2), dugačka je 183,2 m a visoka 70.7 m, (visina unutrašnjeg broda iznosi 37.8 m.))

Istorija ove katedrale je neobična a proces građenja je još uvek u toku (iako je započet pre više od 100 godina) tako da se čini da katedrala živi svoj život zajedno sa ljudima. Bilo je planirano da bude rađena u vizantijsko- romanskom, ali je kasnije ipak izgrađena u gotskom stilu. Tokom ove decenije katedrala je zatvarana (u sebe) i otvarana (za druge): zbio se požar 2001. i tada je kaderala bila zatvorena, potom ponovo otvorena i iako se unutrašnjost dorađivala mogao si mnogo toga da vidiš- prostorije u kojima se čuva sećanje na razne svete ljude, relikvije, urne i sve je bilo slobodno za razgledanje, a onda je 2009. ponovo bila zatvorena jer je jedan veći kamen pao pored nekog profesora pevanja ali ozlede nisu bile velike, potom su se pukotine zidova punile i raznim tajnama onih koji bi došli da se ispovede, a nešto kasnije je ponovo otvorena (o građevinskim aktivnostima možeš čak da čitaš na netu.) I tako se katedrala bori sa vremenom kao David sa Golijatom, i nekako je stvarna i istinska, i možda nije s početka pravljena po meri čoveka, ali čovek je decenijama leči, porađa stvarajući nove prostorije, ljudi joj pričaju, ili leče rane koje se otvaraju na ovoj katedrali, baš kao što se sa svojim bolovima nose ili u njoj nalaze rešenja, a nekada čuda.



Kada vidiš ovu fotografiju na pamet može da ti padne nekoliko stvari.


Evo i okruženja:







Ono što je stvarno sjajno je to da, pored sagledavnja katedrale kao religioznog i kao umetničkog objekta, tj. kao dela istorije religioznosti i umetnosti u kojoj se nalaze fascinantne skulpture i slike, nema rutinskog i konzervativnog tj. konvencionalnog pristupa svetu i ljudima u njemu. Nije potrebno maskiranje (što možeš u mnogim objektima slične namene da nađeš), možeš da fotografišeš, da čitaš, da se šetaš i zaviruješ a možeš da sediš kako već hoćeš. Sama katedrala je otvorena za sve ljude koje god da su veroispovesti, ili su u potrazi za meditativnim momentom u nekom danu tako da postoji jedna viša plemenitost u odnosu na brojne druge religiozne objekte: u katedrali postoje izložbene postavke. Umetnost, kao oblik i tvorevina duha, budi osećaj za ‘’smisao’’ ili ‘’pravičnost’’, ‘’ispravnost’’ tako da ne postoji zabrana da savremena umetnička dela ne budu u jednoj katedrali, zapravo, postoji izuzetna potreba da budu. Trenutno je aktuelna postavka ‘’The Value of Water’’ a različiti umetnici posredstvom instalacija, crteža, fotografija, slika, skulptura i video- projekcija prikazuju važnost, smisao i očuvanost ovog elementa u sadašnjem svetu, a pričaju i priče koje kaplju o protoku i prolaznosti.
Suze radosti, tuge, nepovratnost nekih dana ili ljudi, osećanje da si sam i da nisi sam, voda kao metafora života, osećanja kao priča kroz vodu ispričana, to je ono što vidiš, to je ono što dodatno padne po tebi, ono što ustalasa dubine u kojima se nađeš.




slike na temu vode
minijaturna instalacija na temu vode: put kamila


Ali priča se tu ne završava.
Koji god da je razlog uticao na to da se u njoj nađeš, nešto će ti biti dato, neku lepotu ćeš na dar dobiti.

Postoji hor i postoje orgulje i ima mnoštvo ispevanih priča. Velike orgulje (crkvenih orgulja ukupno ima 5) su napravljene 1911., a nakon oko 40 godina su proširene i restaurirane. Nakon požara u ovoj deceniji su bile poslate na restauraciju u državu Misuri, a sama restauracija je trajala celih 5 godina, jer nije lako naći materijale, jer su ogromne, jer su umetničko delo. I kako se one čuju, i šta se sve izvodi na njima!, ne samo religiozna muzika, već i klasična dela. Kada sam poslednji put bila, imala sam utisak da slušam nešto slično onim notnim zapisima koje je Stravinski sastavio i koji te kao tornado ponesu sasvim na gore.




A ako slučajno dođeš u katerdalu a orgulje se ne čuju i hor ne peva, a želiš da se ipak negde popneš, to možeš da uradiš preko spiralnog stepeništa i da odeš na visinu od skoro 38 metara i da vidiš vitražne prozore katedrale, sasvim izbliza, da ostaviš za sobom tapiserije koje su dole, i slike, skulpture i crkveni nameštaj i da baciš pogled na skulpturu  ‘’Peace Fountain‘‘ koja je napolju a koju treba videti i iz druge perspektive.

Sa istočne strane katedrale možeš da vidiš spoljašnjost, fasadu, i razne skulpture u kamenu, i lukove, i skulpture od metala na vrhu katedrale, jedna u rog duva i nekog možda zove, ona je najviša, i možeš da uđeš u Biblijsku baštu, u kojoj raste cveće i divan ruzmarin u jednom ćošku, a ako znaš koga još treba da tražiš, naći ćeš ih:



U samom parku koji se nalazi odmah do katedrale, iz druge perspektive možeš da vidiš istu onu skulpturu ’Peace Fountain‘‘  koja je okružena mnoštvom malih i poruke su razne: Gandijeve, Sokratove, Lenonove, Anštajnove reči i reči mnogih drugih ljudi, a negde nema reči… i treba da dođeš više puta pa da odgonetneš sve moguće kombinacije čitanja, a tek sve zajedno sa centralnom skulpturom koja sadrži i sunce i mesec i životinje!, ali ne moraš ni da kombinuješ, skulptura i okruženje su kao život u skulpturi sam, a, na kraju, sve što dobiješ na tom čitavom prostoru te bar na jedan dan menja, i budeš lakši i budeš od lepih misli lepši.







I ako te nekada put nanese, ili te zvuk onog roga bude dozivao, obavezno otiđi, nešto joj reci ili mahni, namigni i ko zna šta ćeš tamo sve da otkriješ, a ako prođeš po noći stani pored prve lampe i pogledaj je dobro, jer sledeći put kad je vidiš, već neće biti ona ista.

Thursday, December 1, 2011

Senzibilna toplota


Ima velikih ljubavi, u ime ljubavi, ima toliko očaravajućih pojava koje takve ljubavi porađaju, i osmeha i života u očima koje vole, i glasa koji je jak i silovit, i vere i nade, i istine i mudrosti, i dobrote. I takav osmeh ne spada po naređenju i takav pogled ne gasne sa kišom i snegom, i glas ne biva zadavljen u rečenicama bez smisla.
I pokreti su lepi i nežni, i u vazduhu ruke grade neke čudesne strukture, te ruke koje vole su drugačije: prsti se blago izvijaju i kada dotaknu površinu stola prate neke nevidljive oznake i uvek neke paralelne priče ispovedaju.     
I koliko se ima života u tim velikim ljubavima, i koliko hrabrosti za bilo kakav život, za bilo kakav dan, svetao, taman, jesenji, prolećni, za koračanje u snegu, ili trčanje po travi.

A onda, pored tog... postoji jedan predeo hladan, i tu hod nikada nije siguran, postoji oprez zbog leda, postoji plač, postoji jedna tenzija neumoljiva, postoji ponor i postoji pad. Ruke tada grade vazdušne ograde ili jedna drugu drže, ili se jedna ruka u osami nađe kraj usana koje ćute, i pogled kao da lomi zid na dva dela i zagleda se u donju ivicu gornjeg dela, ništa, nema ništa tamo, a nešto se traži i nešto se hoće.
U tom predelu nema vatre, samo je hladno, jako hladno, i usne se otvaraju i nekad kažu lažne reči, ponekad stisnute kažu kratke istine koje zapravo mogu postati priče, ali priča tu nema, postoji nešto što po obliku liči na aforizam, a  aforizam nije, neka je crtica, neke crtice se tada govore, nešto o hrani, moći i nemoći odlaska ili pokretanja, i u toj hladnoći uzdah se dugo čuje.

Nekoga u taj hladni predeo smeste po rođenju, i nikada ne kažu zašto tako. Neko nikada ne može da se navikne na takvu hladnoću, i pita: zašto, otkud tako i ja tu? A odgovora ne bude.
Neko ne može da razume kako je biti na toplom. I onda drugog tera da leti nosi rukave, i nikada ne izgovara tople reči.
Neko nauči šta treba da kaže, nikada ne poželi, već nauči, i misliš zna i oseća, a onda se reči u ledu stvorene ipak istope i više ih nema, a od tog leda ostane trag tuge, i grubosti, i očaja.  

I ako te nekada smeste u taj predeo hladnog pakla, ostani kratko, i budi uvek emocionalno iskren, i reci da ti ne prija, da ne možeš, da nećeš, da je tvoje drugde.
I nikada, ali nikada ne smeš da pomisliš da ti treba da bušiš led, ili da ga otapaš dugo, jer smrznućeš se, jer treba mnogo, jako mnogo ljudi i treba vera i treba čudo.

Daruj je, i nemoj da je tražiš u zidovima koji se lome pogledom,
daruj je, jer tvoje ruke prate svetlost.
Daruj je, jer nema druge
daruj u toplini svu svoju nežnost. 

Thursday, November 24, 2011

Labud


Ana Maria je od malena bila učena da trpi teške olujne oblake kao i ona rđava raspoloženja koja su sa njima dolazila. Njeni roditelji su bili ribari: majka joj je u ranoj mladosti plela mreže a potom, kada se zadevojčila, pomagla je ribarima i bila je jedna od ribarskih devojaka koje su osim pletenja mreža spremale hranu onima koji bi dolazili sa tovarima ribe, a nekada tek sa nekoliko skuša. Majka se kasnije udala za jednog vrlo lepog mladića, ali ovo nije priča o njihovoj istoriji.

Ana Maria je odrastala u siromaštvu, i jednog dana je odlučila da pobegne. Sačuvani spisi iz 1787. beleže da je imala 13 godina kada je počela da radi kao sobarica kod jednog trgovca likerom. U noćima svetle mesečine čvrsto bi sklopila ruke i tiho se molila Bogu, zahvaljujući na novom životu, na novom krovu ispod kog je živela i tako bi dugo šaputala ili bi joj se oči brzo pomerale, a potom bi se gornje i donje trepavice preplele. Nekada bi se u jutru probudila pored kreveta, a njena drugarica Olsen bi se tada jako nasmejala, što je u početku samo zbunjivalo malu Ana Mariu, koja nije znala šta se dešava, a potom kada bi uvidela gde se nalazi, počela bi i sama da se smeje. I kada bi nameštala belu kapicu izlazeći iz sobe, osmehnula bi se jutranjem svetlu i Bogu zahvalila za radostan početak dana.
Godine su prolazile ali vera u Boga nije napuštala malu Ana Mariu koja je sanjala o svetu punom čudesa, i kada bi prala suđe maštala bi o vilenjacima koji bi joj pomagali, nekada bi se jako nasmejala ako bi se jedan od njih okliznuo na podu u kuhinji, ili bi se desilo da zamalo prospe činiju sa sečenim lukom, a potom bi rekla: Hvala ti, Odine, što nam svima daješ snagu. Hvala ti, Tore, što kroz sva iskušenja prolazimo dostojanstveno.

Kada se vraćala sa skromnog pazara, Ana Marii je od vlažnog mulja, kroz koji je prolazila, leva cipela sasvim stradala. Otvorila je vrata male radnje- sobice u kojoj je radio obućar Hans i kada je sreo njene tamne oči iz ruku mu je ispala ovčija koža koju je razvlačio a Ana Maria se osmehnula i nije mogla da se seti zašto je došla.

Hans je kao i Ana Maria odrastao blizu fjorda a blizina jednog takvog je bila jedino što im je nedostajalo i često su ponavljali: biti blizu, uvek blizu, tako da su uskoro odlučili da svoj zajednički život presele na malo ostrvo.

Na ostrvu Funen, Hans je nastavio da radi kao obućar, a Ana Maria dugo nije mogla da nađe neki pristojan posao tako da je postala pralja. Ali kako je ona prala odeću! Kao prava vila svaku je mrlju uklanjala i povrh svega toga često se smejala. I vilenjaci su ponekada bili tu, pa su potom na vodu počela da dolaze i razna mitska stvorenja kojima Ana Maria nije znala pravo ime, jer nikada nije imala pristup školi, ali njihova imena i nisu bila važna, sve ih je zvala Božijim stvorenjima.
Nedeljom bi zajedno šetali ulicama grada Odense, odlazili u katedralu Svetog Knuda, i Ani, kao i Hansu, bi oči tokom cele mise sijale.

Bog je uslišio molitvu ovih dobrih ljudi tako da su uskoro dobili sina. Ana Marii su vilenjaci pomagali da uspavljuje dete, koje su ona i Hans kasnije i krstili imenom najsvetijeg vilenjaka na svetu: Hans Kristijan Andersen.

Vilenjaci nikada nisu napustili ovog svetog čoveka koji je pisao najlepše od svih ljudi na ovoj zemlji, jer je Hans Kristijan, neposredno po rođenju, upoznao njihov jezik tako da su mu oni često pričali sve one priče koje nikada nikome nijedan vilenjak nije mogao reći. U tim pričama ima najsjajnijeg, ali kako svaka svetlost ima svoju tamu, tako ima i tuga. Hans je znao samo za iskrenost i nikada se nije pravio da neke priče ne postoje ili da ih nema, sve ih je zapisao. I zato je najstvarniji na svetu. 










Foto: tu

Sunday, November 20, 2011

Drugi talasi



U Central parku ima jezera, kornjača, ptica, veverica, drveća i klupa, jesenjih boja neopisivih, a iznad svega toga poput roja nevidljivih komaraca prolaze zvuci.
Zveket ključeva, bat koraka, okretanje pedala, odjek biča i konjskih kopita, mlaz vode u fontani, ovakvi i onakvi razgovori, spuštanje sa vriskom niz tobogan, glasovi dadilja koje uspavljuju ili daju predloge, šuškanje kesa koje udaraju u noge brzih gospođica, dodir hartije u džepu, padanje liski, smeh sedokosih prijatelja mešaju se sa prigušenim zvucima iPoda, poljupcima kojim majke raduju svoju decu, zveketom narukvica i ogrlica, otvaranjem i zatvaranjem vrata kod Šekspirove bašte, udarom bejzbol lopte i povicima, silovitim udarima bubnjeva, oštrim dodirima gitarskih žica, ili nežnim razgovorima sa violinom.

Pored Betovenove 4. simfonije, možeš da čuješ razna, uglavnom profesionalna, izvođenja jazz i klasičnih kompozicija, a svirači na testerama reprodukuju filmske melodije.
Na ledu se čuju klizaljke, padovi, oštra skretanja koja se ne podudaraju sa slučajnim ispuštanjima boca sa vodom ili zveketom vinskih čaša na prostrtim ćebadima, a smeha, smeha ima svuda. I tihih tuga ima, i ozbiljnih razmišljanja koja hirurški precizno razdvajaju bezbednu akciju od moguće zamke, i naglih skretanja pogleda zbog povika koji zove, i sve se čuje, a ništa ne smeta. Orkestar bez glavnog dirigenta visoke zvukove brzo u krošnje šalje, a tihe zadržava na nivou kamena koji dodiruje travu. I možeš da šetaš, da se krećeš kako već hoćeš i da ti na pamet ne padne da zbrajaš ono što se čuje.

A gore, sasvim gore kad se malo potrudiš možeš, pored buke motora, da razaznaš svaki od tih zvukova  ponaosob.



A onda, kada se spustiš, možeš da čuješ za sledeći slučaj u kom ima okretanja novinskih stranica, mnogo pređenih koraka, razgovora preko telefona, i mnogo reči, a nekih važnih brojeva, veruj, uopšte nema.

988

U lift je ušla,
Al' dovraga, na V spratu se zaglavio
i uzme telefon iz džepa i komšinici kaže
pomozi i izbavi me i stane novine čitati.
A komšinica otišla po
zgradi zvoniti, i nikoga baš nikoga nije bilo
da vrata otvori, da ključ da ili je umiri.
i seti se gde predsednik zgrade radi, i ode
na posao i kažu joj on je na putu, al'
ona objasni da joj stvarno treba i da je stvar hitna
i nađu ga i on se javi i onda pozove nekog iz
zgrade što je bio na pijaci pa taj pozove servis za
kvarove i ženu iz lifta puste. Prijateljici se zahvalila,
prijateljica se nasmešila. 

Saturday, November 12, 2011

Okus sna...

Ako idem u polazak,
obilazak dugi, nosim je.
Kada nikuda u podne ne odlazim,
pustim je.
I sve tako sa rukama u vazduhu
ili sa pogledom najjasnijim,
smešim se.
I nikad ne dosadi. Znam kako se zove to
kad ne dosadi.
Ne znam zašto tako. Ima nešto najistinitije,
Ima nešto najljubavnije, valjda.





Arsenov glas sam srela u osnovnoj školi.
I od tada, čujem ga često,
ne pitam kako si, nema potrebe da ga pitam, ni da mu nešto kažem.
Dovoljno je da ga čujem. Kao da mi nešto moje ponovo da.
Kao da sam navikla da me seća. I seti me, setim se,
bude uvek lepo. Bude uvek beskonačno i nekada ne znam šta je tačno rekao, evo,
da me pitaš da li znam sve pesme, znam, ali ne očekuj da umem sve da ih zapišem.
On me seti. I ja sam mu uvek zahvalna.
I kao da je on, baš on, više nego drugi pisani ljudi bio najličniji, i kao da nisam sumnjala kad sam mu glas srela, a posle sam se navikla da ne sumnjam. Posle sam se navikla da često mislim na kuću pored mora, potragu za gazelom, čekanja, leto sa Irenom (poput ovog), priče o čudima, kišama, zvezdama, ili o običnim danima, zaplakala sam kada je zvao dedu, ili kada je pevao o čoveku i psu, a najviše me smejao kada je pričao o zmaju. Podoknicu ne mogu da prećutim. I druge, skoro sve druge. I Daljinski upravljač, naravno.
I ako sve to ne znaš, šteta...
I tako, on mi je jednom šapnuo: samo klasika, jazz!, u onim stihovima koje nisam razumela tačno, kako ih i danas ne razumem do kraja.
Magija je taj Arsen.
Ako sumnjaš u njega, baš šteta...


Thursday, November 10, 2011

Sandra


Kada sam je prvi put srela imala sam utisak da je dugo znam. Posle sam sanjala da sam ona, u snu sam sanjala da govorim, a da me niko ne razume, zaparavo niko me ne sluša, i ne želi da me čuje a ja molim ljude da me saslušaju i kažem isti smo, zašto nećete da razgovarate sa mnom? I onda kao vidim sebe u ogledalu i vidim da sam ona i taj odraz iz ogledala mi kaže: ja sam ti.

Prošle su neke godine.
Osmeh joj je i dalje blistav. I pričala je, dugo je govorila i nikada nisam osetila da su sve reči tako tačne kao kada ih je ona izgovarala. Desi se ako si jako sretan, desi se da imaš prijateljicu koja je džin, koja najbolje vidi i najbolje čita i onda ti kaže ono što niko ne bi i ne može, i onda uradi za tebe nešto što niko drugi na svetu ne bi. O, desi se samo ako si jako sretan.
Došla je, otvorila vrata i nasmejala se
i učinila da svet postane bezgraničan.
I bila je majka, bila je sestra, bila je ja.
Najmudrija, nablistavija. 

Tuesday, November 8, 2011

Jesen



Crne ravne čizme
na drvenoj klupi
sedefnog odsjaja
na dvobojnim ciglama
pod okeanskim nebom
kraj crvenog bicikla
pepeo pada na žuti list.





Dečak bicikl vozi
ruke na trotoaru
brodovi prolaze
očekivanja su druga
pogledi u istoj ravni
ćebe pada na travu 
kesa u neočekivanoj kretnji
koraci koji društvo čekaju
pikavci u travi
i još da ti kažem 
lep je dan.



 








Sunday, November 6, 2011

It’s a Small World After All



Maurizio Cattelan, rodom iz Padove,
dao je da se svi njegovi radovi pokače.

Maurizio je do sada napravio 128 radova. Radi skulpture, instalacije, fotografiju...
Velika je picajzla, to će svako reći. Svaki rad deluje vrlo realistično.

Kroz svoja dela Maurizio kaže šta misli o životu i smrti, politici, pozicijama moći,
istorijskim likovima, crkvi, ljudima generalno.

Neke ljude vidi kao konje, neke kao pse ili magarce, 
neke kao nojeve, slonove ili decu.

I dogovarao se sa kustosom Gugenhajma kako da organizuju
izložbu. Rešenje je novo delo.

Na otvaranju je rekao da se povlači iz sveta umetnosti. Kraj. Basta. 
I ta retrospektiva (1989-2011) je svršetak. Basta.

Možda je zato izložba obešena.
Adio. The end.

-------------------------------------------------------------

Sa ulaza vidiš obešenog konja
i doživiš vrhunac dana u sekundi.














Kada uđeš, žurka tek počinje.






Kada se popneš na vrh, već ti je dah isprekidan i
blago se treseš. Neki su vikali da je lud.
Ma kakvi lud. Sjajan.







Saturday, November 5, 2011

šetnja sa galebovima

 Svake godine na ovaj datum poželim da sam bliže moru,
                                                                školjkama, pesku ili
                                                nekom galebu.
Danas sam krenula u šetnju.
                                  Malo sam se vozila zapravo.
A onda sam šetala.
                    I prošla pored ovog drveta koje nisam
                         dodirnula:

  


A onda sam sela na tribine i smejala se:




I jako sam tapšala. Onda je došla druga foka, koja je 
                                 skakala,  skroz uvis.

Posle sam gledala kako pliva
                                      mali Nemo sa porodicom:



pa onda morsko- konjička porodica:

  

I divno plivaju mnoge druge vrste konjica, 
raznih boja, ili jedan konjički harem, gde se neki 
mužjaci prave da su ženke, kako je jedna žena 
primetila, ne znam, moram da pročitam više o tome.
                              Za sad, ne znam šta da mislim.

A onda, divno se kreće i oktopus, barakude, pirane,
kornjače, ajkule, pingvini, morske zvezde, otrovne 
afričke žabe, i čitava akva flora i akva fauna nekog 
jezera u Africi koje je preneto u jedan bazen, a u drugi 
dno Pacifika, i mnoga druga okeanska, morska bića, 
                         od kojih sam se posebno zalepila za:





Mada je bilo i mnogo drugih vrsta alien stingers, poput
nekih providnih meduza koje nisu velike ali su jako,
jako otrovne. Neki čovek je rekao da jedna mala meduza
ima u sebi toliko otrova da može da ubije 10 ljudi.
                                             Mislim da nije lagao.


Posle sam otišla u šetnju po plaži, da pipnem neku
školjku, celih nije bilo, okean ih je danas sve razbio.



I bilo je i grana, jedna žuta sandala, nekoliko ljudi,
fotografa uglavnom, 
                          i onda nešto dalje

            primetim da su mi se noge izdužile:



Okrenula sam lice suncu i poklonila se tačno 77 puta, 
                nakon čega
                      su stvari došle na svoje mesto.

A jato galebova je koračalo
                                ispred mene.

jato galebova, prelepih, mirnih 
                                   i hrabrih.


         a kada sam se popela malo gore videla sam 
                                          jednog posebnog,
   liči na Livingstona, zapravo sasvim:


I slušala sam talase... 
         Neki su pecali ribu i nisu se smejali već su 
       galebove nešto kiselo gledali, 
                                       pojma nemam zašto.          


           A onda je na susedni park padao mrak:


koji se potom proširio svuda.
     I morala sam da odem dalje, signala više nije bilo,
                    galebovi su nestali, odleteli,
                                        a neko me je možda dugo zvao.
                                                                   Ili nije.               
   (U ruci školjka.)


  I setim se onoga što sam jednom, u 
         popodnevnim satima zimskog dana
               dok je sunce curilo niz zidove,
                         pročitala glasno:
                            ''Nema granica, Džonatane.''                                                           



Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes