Showing posts with label ptice. Show all posts
Showing posts with label ptice. Show all posts

Sunday, January 6, 2013

sto ptica

slučajno sam ušla u tuđi san.
neki je čovek rekao: je l' vi to snimate?
- da.
- snimite i to da su nam sve odneli,
sve su uzeli. i struju iz zida.
-ovde piše da postoji video nadzor.
- ne, ja imam stare novine, nemojte to nikome reći.
-stajaću još malo ovde ako vam ne smeta.
- ne smeta mi, ali nemate šta da odnesete.
- gledam onih sto ptica.
- ako vidite da jedna od njih drži drugu,
onda su to ptice iz vašeg sna.



Sunday, February 19, 2012

Čaplja i ždral


Nije reč o čapljama, jer priča bi bila drugačija. 
Nije reč ni o ždralovima, drugačije bi vreme prolazilo.
A vreme drugačije ne prolazi.
Ispod ptica su ljudi. Kad gledaš sa visina tako jeste. 
Ima među njima onih koji lete. Ptičiju narav imaju, zašto da se krije. 
Često su u oblacima, iznad trica i bakrača, jer šta ti je, ja sam iznad toga.
Ne, ne neću sada o pticoljudima. 
Reč je o čaplji i ždralu.
Ona je graciozna, elegantna, lepa, i htela bi, ali ne, ne nekog iz svoga roda.
On je vitak, tvrdoglav, ne savija vrat ni kad leti, a hteo bi možda... baš nju. 
Šta može biti zajedničko čaplji i ždralu? 
Ples, možda? let, možda? Tokom udvaranja? Da.
I pored svih razlika koje ih dele i sumnji kako dalje leteti a ne leteti sam, sličnosti ostaju najjače.
Ponos i nesigurnost grade ljubav u cvokotu, za vjek i vjekova. amin. 

Ruska skaska je inspirisala gos'n Jurija da napravi crtani film o čaplji i ždralu (Цапля и журавль, 1974). Neko će se sigurno setiti. Godine su prošle od onog vremena kada sam kao u magli pratila hod ovih ptica. Kasnije sam pomišljala na krila, linije na krilima, i levo- desno: magla, stara klupa, izmaglica, samoća…. i eto, danas priču osećam drugačije, sa više srca i malo manje magije. Čini mi se da je tako. 







Thursday, November 24, 2011

Labud


Ana Maria je od malena bila učena da trpi teške olujne oblake kao i ona rđava raspoloženja koja su sa njima dolazila. Njeni roditelji su bili ribari: majka joj je u ranoj mladosti plela mreže a potom, kada se zadevojčila, pomagla je ribarima i bila je jedna od ribarskih devojaka koje su osim pletenja mreža spremale hranu onima koji bi dolazili sa tovarima ribe, a nekada tek sa nekoliko skuša. Majka se kasnije udala za jednog vrlo lepog mladića, ali ovo nije priča o njihovoj istoriji.

Ana Maria je odrastala u siromaštvu, i jednog dana je odlučila da pobegne. Sačuvani spisi iz 1787. beleže da je imala 13 godina kada je počela da radi kao sobarica kod jednog trgovca likerom. U noćima svetle mesečine čvrsto bi sklopila ruke i tiho se molila Bogu, zahvaljujući na novom životu, na novom krovu ispod kog je živela i tako bi dugo šaputala ili bi joj se oči brzo pomerale, a potom bi se gornje i donje trepavice preplele. Nekada bi se u jutru probudila pored kreveta, a njena drugarica Olsen bi se tada jako nasmejala, što je u početku samo zbunjivalo malu Ana Mariu, koja nije znala šta se dešava, a potom kada bi uvidela gde se nalazi, počela bi i sama da se smeje. I kada bi nameštala belu kapicu izlazeći iz sobe, osmehnula bi se jutranjem svetlu i Bogu zahvalila za radostan početak dana.
Godine su prolazile ali vera u Boga nije napuštala malu Ana Mariu koja je sanjala o svetu punom čudesa, i kada bi prala suđe maštala bi o vilenjacima koji bi joj pomagali, nekada bi se jako nasmejala ako bi se jedan od njih okliznuo na podu u kuhinji, ili bi se desilo da zamalo prospe činiju sa sečenim lukom, a potom bi rekla: Hvala ti, Odine, što nam svima daješ snagu. Hvala ti, Tore, što kroz sva iskušenja prolazimo dostojanstveno.

Kada se vraćala sa skromnog pazara, Ana Marii je od vlažnog mulja, kroz koji je prolazila, leva cipela sasvim stradala. Otvorila je vrata male radnje- sobice u kojoj je radio obućar Hans i kada je sreo njene tamne oči iz ruku mu je ispala ovčija koža koju je razvlačio a Ana Maria se osmehnula i nije mogla da se seti zašto je došla.

Hans je kao i Ana Maria odrastao blizu fjorda a blizina jednog takvog je bila jedino što im je nedostajalo i često su ponavljali: biti blizu, uvek blizu, tako da su uskoro odlučili da svoj zajednički život presele na malo ostrvo.

Na ostrvu Funen, Hans je nastavio da radi kao obućar, a Ana Maria dugo nije mogla da nađe neki pristojan posao tako da je postala pralja. Ali kako je ona prala odeću! Kao prava vila svaku je mrlju uklanjala i povrh svega toga često se smejala. I vilenjaci su ponekada bili tu, pa su potom na vodu počela da dolaze i razna mitska stvorenja kojima Ana Maria nije znala pravo ime, jer nikada nije imala pristup školi, ali njihova imena i nisu bila važna, sve ih je zvala Božijim stvorenjima.
Nedeljom bi zajedno šetali ulicama grada Odense, odlazili u katedralu Svetog Knuda, i Ani, kao i Hansu, bi oči tokom cele mise sijale.

Bog je uslišio molitvu ovih dobrih ljudi tako da su uskoro dobili sina. Ana Marii su vilenjaci pomagali da uspavljuje dete, koje su ona i Hans kasnije i krstili imenom najsvetijeg vilenjaka na svetu: Hans Kristijan Andersen.

Vilenjaci nikada nisu napustili ovog svetog čoveka koji je pisao najlepše od svih ljudi na ovoj zemlji, jer je Hans Kristijan, neposredno po rođenju, upoznao njihov jezik tako da su mu oni često pričali sve one priče koje nikada nikome nijedan vilenjak nije mogao reći. U tim pričama ima najsjajnijeg, ali kako svaka svetlost ima svoju tamu, tako ima i tuga. Hans je znao samo za iskrenost i nikada se nije pravio da neke priče ne postoje ili da ih nema, sve ih je zapisao. I zato je najstvarniji na svetu. 










Foto: tu

Saturday, November 5, 2011

šetnja sa galebovima

 Svake godine na ovaj datum poželim da sam bliže moru,
                                                                školjkama, pesku ili
                                                nekom galebu.
Danas sam krenula u šetnju.
                                  Malo sam se vozila zapravo.
A onda sam šetala.
                    I prošla pored ovog drveta koje nisam
                         dodirnula:

  


A onda sam sela na tribine i smejala se:




I jako sam tapšala. Onda je došla druga foka, koja je 
                                 skakala,  skroz uvis.

Posle sam gledala kako pliva
                                      mali Nemo sa porodicom:



pa onda morsko- konjička porodica:

  

I divno plivaju mnoge druge vrste konjica, 
raznih boja, ili jedan konjički harem, gde se neki 
mužjaci prave da su ženke, kako je jedna žena 
primetila, ne znam, moram da pročitam više o tome.
                              Za sad, ne znam šta da mislim.

A onda, divno se kreće i oktopus, barakude, pirane,
kornjače, ajkule, pingvini, morske zvezde, otrovne 
afričke žabe, i čitava akva flora i akva fauna nekog 
jezera u Africi koje je preneto u jedan bazen, a u drugi 
dno Pacifika, i mnoga druga okeanska, morska bića, 
                         od kojih sam se posebno zalepila za:





Mada je bilo i mnogo drugih vrsta alien stingers, poput
nekih providnih meduza koje nisu velike ali su jako,
jako otrovne. Neki čovek je rekao da jedna mala meduza
ima u sebi toliko otrova da može da ubije 10 ljudi.
                                             Mislim da nije lagao.


Posle sam otišla u šetnju po plaži, da pipnem neku
školjku, celih nije bilo, okean ih je danas sve razbio.



I bilo je i grana, jedna žuta sandala, nekoliko ljudi,
fotografa uglavnom, 
                          i onda nešto dalje

            primetim da su mi se noge izdužile:



Okrenula sam lice suncu i poklonila se tačno 77 puta, 
                nakon čega
                      su stvari došle na svoje mesto.

A jato galebova je koračalo
                                ispred mene.

jato galebova, prelepih, mirnih 
                                   i hrabrih.


         a kada sam se popela malo gore videla sam 
                                          jednog posebnog,
   liči na Livingstona, zapravo sasvim:


I slušala sam talase... 
         Neki su pecali ribu i nisu se smejali već su 
       galebove nešto kiselo gledali, 
                                       pojma nemam zašto.          


           A onda je na susedni park padao mrak:


koji se potom proširio svuda.
     I morala sam da odem dalje, signala više nije bilo,
                    galebovi su nestali, odleteli,
                                        a neko me je možda dugo zvao.
                                                                   Ili nije.               
   (U ruci školjka.)


  I setim se onoga što sam jednom, u 
         popodnevnim satima zimskog dana
               dok je sunce curilo niz zidove,
                         pročitala glasno:
                            ''Nema granica, Džonatane.''                                                           



Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes