Wednesday, September 28, 2011

ništa strašno


Pričao je i Cioran o tome da čovek postane genijalan mučitelj sebe u situacijama kad se pusti strahu, a ovaj ga smota oko nogu, pa ga gura sve iznutra, pa mu prevrće život, pa ideje, potrebe, navike, reči, rečenični ton i glas potom sav, i čovek tako uplašen krene da misli šta će biti i predstavlja sebi strašnu sadašnjost i kratkotrajnu budućnost.
I ni makac.
Ništa od straha ne može. Ni da misli, ni da se nada, samo da stražari, da pazi da se nešto ne desi.
Kalendarsku sliku menjaj, on se neće setiti.

Zastrašivanje je stalno prisutno.
Pogledaj vesti, svi te plaše, i osetiš kao da si u loncu kuvan. Pazi! Pazi! Histerično: pazi! Da li si svestan najjezivijih mogućnosti? Nisi?, čekaj da ti predstavimo neke, sam ćeš ionako posle misliti o tome.

Da li su te vesti tačne ili ne, kasnije se ispostavi. (Svaka ona vest gde te pripremaju za najveće užase je do detalja promišljena stvar).  Za to vreme dok si ti u panici, sistem je i dalje jak i tvojim se strahom hrani.

I onda izluđen silnim panikama još čuješ da je nešto što smatraš prirodnim zapravo drugačije. Na primer, da svoj dom treba ponovo da kupiš. Apsurd, da, ali apsurd postaje zakonski legitiman.

Zaboravljamo kako se stvari brzo menjaju.

Zaboravljamo kako je bilo pre bar 50 godina.

I tako zaboravljeni sanjamo da ćemo odživeti bar na kratko onaj život kom se osmehujemo.
I gledamo one koji su basnoslovno bogati.
I težimo da budemo kao oni, jer ako su oni uspeli, onda ćemo i mi.

I biće prilike za sve. Ne, neću se nervirati, neću da rizikujem, biće, biće, jednog dana će biti.

Jasno je da u ovakvim okolnostima neće biti. Jasno je da ti je prodata slika nečega što se zove ‘’američki san.’’ A ti si je kupio i ona ti za vratom diše. I šta su ti potrebne sve te stvari, svi komadi nameštaja i automobili? Šta će ti? Da te čovek lepo pita, šta će ti? 
Treba da imaš dovoljno za normalne potrebe, zar ne?
I reci svakom bogatom na svetu: sram da te bude! Ko je danas bogat i kakvog je porekla to bogatstvo? I ko se to bogati?

I treba se buniti. Glasno.
I reći: neću. Neću, ne želim
Ne želim da živim ideju koja nije moja
ne prihvatam da je novac najveća vrednost
Neću da gledam na drugog čoveka kroz njegova sredstva
Ne želim da dirinčim i da dajem 210 % sebe a da nemam za normalne potrebe.
Neću da od mog života ili smrti bilo ko ima koristi ako ja to nisam odredio.

To je jedan od dva načina da se kapitalizam sruši.
Drugi je da čekaš da se sam polomi. Nije izvesno kad će to biti.





Friday, September 23, 2011

Metro i momentum


Metro uglavnom služi za prevoz. Ali ako misliš da ćeš samo da se prevezeš (pa dobro, možda bude i to samo), nije to jedina stvar: dešava se vrlo često da dobiješ i mnogo više.

Na primer, saznaš nešto o aktuelnim dešavanjima preko postera, kao što se i informišeš o novim albumima nekih muzičara, o tome gde možeš da prodaš zlato, gde da povoljnije iznajmiš auto, šta community radi za tebe preko ovih i onih organizacija, koji su koledži samo za biznis i marketing, gde možeš da učiš engleski jezik ako hoćeš da napreduješ do krajnjeg cilja zvanog uspeh, koja je poznata ličnost zaveštala svoje organe pa možeš i ti tako, možeš da naučiš i neke nove kombinacije prideva i imenica ako te to interesuje, a ima i mnogo reklama upućenih uglavnom samo latinoamerikancima o osiguravajućim agencijama, načinima štednje, kao i obaveštenja gde se nalaze časne i sigurne zalagaonice.

Ali, nije to jedino što možeš da dobiješ.
Atmosfera i ljudi su ključna stvar.
Komuniciraju (što se dešava i na ulici) i to je jedna lepa kultura osmehivanja ili pozdravljanja pri susretanju. I u toj verbalno/ neverbalnoj komunikaciji (svi uostalom stalno šaljemo poruke telom, bilo da pričemo ili ne) nekada si svedok, a nekada aktivni učesnik, a ima mnogo neobičnih momentuma.

Ako uđeš u vagon u kom su čitači, možeš da vidiš koje su knjige aktuelne.

Ako uđeš u vagon u kom su zavisnici od iPoda možeš da vidiš koliko su im brzi prsti.

Ako uđeš u onaj u kom su umorni, pašće ti pritisak i zato je dobro da promeniš vagon. Jer nikad se ne zna. 

Možda uđeš u vagon u kom su oni koji su završili Jejl, u uvek istom naglašenom outfitu, koji govore jedan plastičan jezik, sa plastičnim izrazima lica i krajnjom hiperkorektnošću.

Možda u onaj u kom su jevrejski bankari pa da vidiš šta su prirodne lokne.

Možda uđeš tamo gde se jako osmehuju, ili se cere, i izgleda kao da drže parče lubenice ispred lica. I uglavnom, u tom vagonu uvek bude jako smešno.

Danas sam ušla u vagon u kom se nešto delilo, uostalom, pogledaj u kakav: 






Wednesday, September 21, 2011

Žaba iz bajke


Našla sam sjajan rad o životnom ciklusu parazita Ribeiroia ondatrae (napisala ga je grupa autora, link: ovde), koji sam imala priliku da vidim pre par meseci na programskom kanalu Nature. Ovaj parazit je fascinantan. Menja 'domaćine' izazivajući promene samo u nekima. Žabu, recimo, u ogromnoj meri menja.

 Čitali smo u vestima da je negde u Engleskoj pronađena troglava žaba ili žaba sa 6 nogu, i govorilo se o kontaminiranosti jezera i bara, i da sigurno samo pesticidi izazivaju takve deformitete, ili da se priroda igra kako ona želi. (Bilo je i filmova sa ovom trematikom). Nekoga zadovoljavaju nejasna objašnjenja i kažu: čudno je!
Međutim, naučnici pokušavaju da utvrde šta je tačno razlog ovakvih transformacija (u životu žabe čak dvostrukih).

Životni ciklus  Ribeiroia ondatrae omogućava ovom parazitu da  izaziva deformacije - uključujući i dodatni višak nogu i sl. - u genezi žaba. U prvom stadijumu larva ovog metilja zarazi puža. Nakon druge transformacije unutar puža, parazit se vezuje za predeo u blizini budućih nogu punoglavca. Tu stvara ciste koje ometaju normalan razvoj udova i može uzrokovati nicanje dodatnih  nogu punoglavca kako se dalje razvija u žabu. Deformisana i invalidna žaba tada postaje lak plen za ptice, a sasvim je jasno da poslednji domaćin u jednom životnom ciklusu ovog parazita često bude roda ili bela čaplja. (Parazit dostiže punu zrelost i reprodukuje se u crevima ptica, koje jaja trematode preko izmeta ponovo šalju u vodu. Kada se izlegu larve, životni ciklus ovog parazita ponovo počinje.) Osim toga, čovekovo delovanje takođe može doprinositi razvojnom procesu parazita jer čovek koristi i đubrivo koje zagađuje čovekovu okolinu, ali i stajsko đubrivo, a đubrivo dospeva u ribnjak, baru ili jezero ako se površina za đubrenje nalazi u blizini. U slučaju upotrebe stajskog đubriva, ono dalje utiče na razvoj algi, koje bujaju a time se podstiče i povećanje populacije puževa čime je faza razvoja parazita u pužu sasvim zagarantovana. Ultraljubičasto zračenje i dalje kruženje pesticida mogu da prouzrokuju druge vrste deformacija, tako da u ovom slučaju, imunitet punoglavca može da oslabi i tako dodatno postane podložan parazitskim infekcijama. I žabe sada vrebaju uvećane opasnosti koje donose i paraziti i pesticidi.
I jasno je da su u opasnosti. 

Sledeća pojava  je vezana za jednu fascinantnu osobinu kod onih žaba, koje ,kako navodi Taiga rescue network  '' su obične ali imaju neobična svojstva''. Svojevremeno sam pratila šta se dešava sa ovom vrstom arktičkih žaba i zaključila sam da i ova vrsta ima problem.Šumska arktička žaba preživi zimu tako što se zamrzne, a kada krene otopljavanje, počinje da luči slatkastu tečnost. Zamrzne se i živi u svojoj ledenoj grobnici koja je na njenoj koži. I izgleda kao da je balsamovana.Proleće stigne, spoljašnja temperatura napolju raste, a prostor u kom je žaba je ispunjen i vazduhom, vazduh se zagreva, a otapanje leda iz žabe se odvija sporije nego otapanje leda na zemlji, jer žaba je ispod površine zemlje.I pošto se žaba nalazi u zemlji u kojoj ima vazduha jasno je da njeno zamrzavanje ne protiče isto kao i zamrzavanje na zemlji, što znači da su oba procesa usporena, i zamrzavanje i 'zagrevanje'.Ona ne umire, samo prestaje da diše. I srce prestane da kuca. I tako 2-3 meseca. Šta ona ima u sebi? Znam da voda u njoj prelazi u kristale leda. Kako žabi padne temperatura, ona proizvodu glukozu i do 100 puta više od svog normalnog nivoa. (Glukoza čuva ćelijsku strukturu netaknutom).   Kako je razvila tu brzinu to ne znam.I sad naučnici koji se bave kriogenizacijom love ovu žabu da otkriju njenu tajnu.
 
Ima žaba koje menjaju i boju. (U osnovižabe imaju tri vrste pigmentacije ili chromatophores. Jedan od njih je melanophore (smeđi pigment), iridophore (vrlo reflektujući pigment), i xanthophores (žuti pigment)). 

Žabe menjaju i pol, poput afričke crvene žabe. (Kada u jednoj zajednici nema dovoljno mužjaka aktivira se sposobnost menjanja pola, razvojem muških organa. Neki naučnici kažu da određene grupe žaba imaju urođenu sposobnost transeksualnosti, ali drugi smatraju da je zagađenost zemlje uzročnik ove pojave). 

Toliko su fantastične a navikli smo da ih gledamo kao rugobe i barske kreature. Nije ni čudo što je u onoj bajci princeza poljubila baš žabu. Ne znam kako je znala da nije otrovna jer žabe ne samo što mogu da pojedu zmije, one mogu da budu i otrovne. ( samo kada su rođene i odgajane u zatočeništvu otrovne žabe ne proizvode toksine na koži).



























(Fotografije preuzete sa:
http://myguidestar.blogspot.com/2009/05/beautiful-frogs.html
http://www.amazingcoolpictures.com/2010/09/top-15-beautiful-colorful-poison-frogs.html
http://www.saurian.net/htm05/froginfo_mossyfrogcare.html 
http://www.ferme.it/images/journal/20070608115653_purple_frog.jpg).

Tuesday, September 20, 2011

Heraklitov dom

Thomas Hylland Eriksen je rekao: Brzina stvara zavisnost.
Paul Virilio kaže: brzina je pokorila i prostor i vreme.

Bauman se bavio teorijom fluidne ljubavi. Kao potrošači mi imamo na raspolaganju more proizvoda i uvek možemo da odaberemo onaj koji nam se dopada. Ili onaj koji nam se više dopada. Pa posle neki drugi. I uvek računamo na mogućnost kupovine. I onda se potrošački mentalitet prenosi i na međuljudske odnose: tražiš onoga ko ti se više dopada. I uvek računaš na mogućnost izbora. I manje se vezuješ jer si se vezao za ideju pojave novih i unapređenih modela.
I možda, ako si jako mlad, računaš na ono što je narodna priča davno sračunala: dolazak prince or princess charming ili jednoga dana pojaviće se basnoslovno bogat on ili ona.
I kreneš da puštaš ljude: pustiš da jedan čovek ode, da se udalji ili sam odeš i sam se udaljiš. Ne čeka ti se. Ne gradi ti se. Hoćeš gotov proizvod. I to brzo. Uostalom, zar je jedini?

I to se preslikava i na prijateljstva.

U brzini, u hitrini.

Međutim, taj proces fluidnosti nalaziš i u drugim pojavama za koje ne bi lako pomislio da su tečnog agregatnog stanja.

Svi znaju koliko su nekretnine važne. I svi znaju šta predstavlja dom. Ali postoje i oni koji sređuju domove, ne sebi, već drugima. U tim kućama žive kratko, onoliko koliko radovi traju ili onoliko koliko je potrebno da se prostor proda.
U tim kućama nema istorije, ni ogrebotina, pokazatelja visine dece kroz godine, ni knjiga na policama ni intimnih predmeta koji govore u ime onih koji tu žive.
Prostor je uređen kao u salonu nameštaja.
I kada se susretneš sa takvim prostorom on deluje lepo i prostrano. I ako boraviš u takvom prostoru deluje lepo i prostrano.
I oni koji žive tako, žive brzo, i mere vreme od kuće do kuće. I menjanju gradove. I ulice i komšije.
Sa sobom vode svoje majstore.
Dobrog majstora čuvaš, to je poznata stvar.
I tako, kao highly organizovani nomadi punog trbuha ostavljaju savršene kuće i traže one lošije da ih poboljšaju.
I da ih pitaš gde ti je kuća- sve im je kuća. I sve može da bude kuća.
Ako se pametno sračuna- dobra prilika se nađe. A onda se tera dalje.

Dragička


St. Paul. 2004. (Auction)
Augusta Savage Sculpture

Prodajete ovu skulpturu crnog dečaka?
-Yes.
-Gde ste je kupili?
-At a yard sale. For 5 $.(kaže oniži muškarac sa naočarima).
-Znate li koja je prava vrednost?
-No idea.
- Vidite, na prednjoj strani piše Savage, i deluje kao bronza ali je u pitanju gips.
-Oh?!
-Ali skulptura 'captures the spirit of this young guy.'
-It does.
-Ali skulptura ima cracks.
-Yes. (polako i vrlo pažljivo kaže uzdrhtali čovek.)
- Međutim, mi smo procenili da je vrednost ove skulpture između 15.000 i 20.000$.
-With cracks? (kao da ga ispravlja oniži čovek)
-Da, to je skulptura Augusta Savage.

San Francisco, 2004. (Auction)
Miwok baskets, 1905.

- Vi ste došli da procenite vrednost ovih korpi?
-Da. Moja baka ih je dobila od radnika na imanju, i mislim da su vrlo lepe. Mislim i da su stare.
-A šta mislite, iz kog su perioda?
-Pa, mislim da su iz 1910., i ja sam se igrala u njima kad sam bila mala. A baki su ove korpe dali radnici sa imanja da u njih stavlja grochery & goods.
-Znate, ove korpe potiču od indijanskog plemena, ti Indijanci su ih dali vašoj baki, zar ne? E sad, vidite motive na ovim pletenim korpama? Veliki su, jasni, i znate, postojala je razuđenost kada su u pitanju indijanska plemena, i teško je napraviti komparativnu analizu, kada je to jedno jedino pleme, nemamo sa čime da uporedimo i ja sam jako srećan što ih gledam i imam priliku da ih analiziram. Ali vi sigurno želite da znate cenu?
-I do! (kaže kratkokosa žena koja deluje jako intelektualno.)
- Između 8.000 -12000 svaka.
-Oh!   


Portland, 1998. (Auction)
 ‘’Gone with the wind’’ Script

- Gde ste našli ovaj scenario?
- O pa to mi je ujak dao, 30 years ago.- kaže jedna crnokosa, uzbuđena žena.
- Vidite, ovaj scenario je iz 1939., završna verzija poslata studiju, sadrži i uglove za kamermana, ali moram da vam kažem da je prema ovom scenariju George Cukor trebalo da režira fim, ali tada je postojao sukob između njega i Clark Gable, tako da je on zamenjen a zvezda je ostala u filmu.
-Oh- otme se ženi koja je osetila tišinu.
-Da, i mislim da i Vivien Leigh nije bila naznačena za glavnu žensku rolu.
-Oh.
-Verovatno vas interesuje da li ovi papiri imaju neku vrednost- zaključuje Rudy Franchy, procenjivač.
-Yes.
- Vrednost je između 30.000 i 35.000$.
- Ali scenario nije pisan rukom!- žena vrisnu svoj najveći strah.
-U ovom slučaju, to nema nikakve veze, zapravo je i bolje.


Memphis, 2004. (Auction)
Simon Willard Clock, 1823.

- Gde ste kupili sat?
- At a yard sale.
 - A šta vam se dopada kod ovog sata?- pita aukcionar Stephen Fletcher.
- I like mahogany. I bought it 20 years ago.
- Vidite, zvono koje pokriva sat nije originalno.
-Oh!- kaže nervozno dama bele kose odevena u crno.
- Vidite i deo mehanizma fali. I zadnje nogare su lepljene i nisu originalne.
(Dami se slošava).
- I koliko ste platili ovaj sat?
- 8 dollars.
- Are you sure you didn’t pay it 100 years ago?- pita sa smeškom stručnjak.
Dami je za tren bolje i osmehne se.
- Ovaj sat vredi između 75.000- 100.000 $.
- Are you sure? (sasvim je zbunjena nakon tolike emotivne vožnje).


Ohio, 2005. (Auction)
Iron & Tin Roaster Trade sign

Vi želite da znate koja je vrednost fazana koji ste doneli sa sobom? Ali zašto ste tako vidno uplašeni?
- My biggest fear was you’ll tell on TV is fake.- kaže čovek u havajskoj košulji.
- Pogledajte ovog fazana. Vidite li liniju koja odvaja krila?
-Yes.
- A rep?
- Aha.
- Obožavam površinu ovog fazana- kaže Ken Farmer, procenjivač. A vidite kako je kiša padala i zadržavala se na grudima ovog gvozdenog fazana?
-Aha.
- Koliko ste platili ovog fazana?
- My rule is: at a yard sale- nothing more than 10 $!
- Znate koja je vrednost?- pita profesionalac.
- No.
- Između 10 i 15 hiljada dolara.
- Wow! Just wow!



Cleveland, 1999. (Auction)
Antonio Jacobsen

-Recite mi nešto o ovim slikama?
- Oh, yes! Kupila sam ih na dvorišnoj rasprodaji za 35$. Obe!
- Zašto ste se za njih odlučili?
- Mama je volela brodove.
- Vi znate iz kog su perioda ove slike?
- Yes, but is it original?
-Vidite, jedna je slika potpisana, i u uglu piše A. Jacobsen, 1885., on je danski slikar, i ova slika je fantastična, živahna i većina njegovih slika je drugačija, nekako su kvadrataste i prizori su statični, ali ovde se jedra njišu, iskošena su i vidimo da dolazi drugi brod,
-Yes- brzo dodaje žena.
- i znamo ko su ti na drugom brodu prema specifičnim bojama broda. Ali na ovoj drugoj slici nemamo potpis, i samim tim slika vredi manje.
- Oh! But I bought two because I have two sons. – kaže žena kao da se obraća nekom nevidljivom.
- Ali pošto je u paru, jasno je ko je radio i analiza je to potvrdila- nastavlja Alan Fausel, stručnjak, vrlo svestan prisustva kamera. Vrednost ovih slika je između 50 i 70 hiljada dolara.
-Oh!!!


 (Inspirisano emisijom ‘’Antique roadShow’’, Chanel Thirteen). 

Napomena:

Na svakoj aukciji u prednjem planu vidimo eksperta i ponuđača, a u zadnjem planu ostale treperave ponuđače.

Svi eksperti procenjivači su izuzetno ljubazni, profesionalni i prijatni.
Svi ponuđači su nemirni, drhtavi i deluju kao da su blago pripiti.

Zaključci:
(navedena su dva osnovna)

Jedna od najboljih američkih emisija o kulturi i umetnosti.
Ima elemente:
1. dinamične naracije, čak se i pripovedači- eksperti menjaju;
2. a) straha- tokom razgovora o umetničkom predmetu. Nakon razgovora je preko sjajnog kadriranja prikazana i b) preživljena panika što doprinosi preciznijoj psihologizaciji učesnika.
3. avanturizma- ponuđači su pustolovi koji donose ono za šta veruju da je vredno iako svaki ima najveći strah da će se obrukati na TV. 
4. hrabrosti- treba izdržati emotivni tobogan.
5.  umešnosti- pitanja nisu laka tako da se većina ponuđača odlučuje za mjaučaste odgovore: Yes, No, Oh.

Osim ovih vrlo uočljivih elemenata, nameće se još jedan zaključak:
Amerikanci pojma nemaju šta drže u kućama.


Wednesday, September 14, 2011

Šizofrenija je dijagnoza ovog vremena, a ti nemoj biti lud



U svoju se rupu sakri

I puni nišu mukama

I nikome ništa ne govori

I videćeš da se usta skupljaju

I da se misli začepljuju

I da ne možeš da pričaš

I sasvim sam, savim sam

Shvati da je prošlo ono doba

Kad si se smejao glasno

I sasvim sam, sasvim sam

Shvati da si negde pogrešio.


U modernom društvu nema mesta za slabost.
- Slab si!- zagrmeće neko. - Nisi ni za šta!- reći će drugi. - Ne umeš, nisi jak!- vrištaće treći. A onda će se glasovi pojačavati dok ti u snu ne pozli.


U modernom društvu nema mesta za prijateljstva.
Kada nekog pitaš kako si retko čuješ ’’nisam dobro’’,  ’’nešto me muči’’ (svi su sjajno, svi su zlatni). 


U modernom društvu svi izgledaju zdravo.
Ako uključiš tv ekran svi deluju da su puni smeha i tananih su tela (još  se ne pušta svetska himna ’’Ovo je era mladosti’’ ili: '' uradi sve da ostaneš mlad, starost je bolest.'') 
A ti ne stižeš da vežbaš i ljut si na sebe. 


U modernom društvu ne stižeš da živiš.
Završi! Odloži! Požuri već jednom! Daviš! Šta, svakodnevan život? Pa koji drugi? Fantazije koštaju!


U modernom društvu zaboravljaš šta si hteo i šta ti je važno.
Inspiracija? O čemu pričaš? Spontanost? Ko će da plati račune?



I zato:

Osmehni se onom na biciklu, i onoj što gura kolica, i detetu svakom se osmehni i nauči da decu primećuješ jer kome ćeš tako zadihan i mučan i stalno nezadovoljan predati svoj užurbani, šizofreni svet ?

I osmehni se svemu što ne stižeš da uradiš i namigni sebi i kaži da hoćeš, da ćeš polako, kad poskočiš s noge na nogu, uraditi sve što je do tebe da sebe iznova raduješ. 

I uvek imaš nekoga ko misli da treba pokazivati ljudskost svetu.

 I uvek imaš nekoga kome možeš da se poveriš. Pa čak i da ga ne poznaješ.

I imaj svoje fantazije i svoj glamur.

I ne žuri  da ti se dah cepa.

I polako, kad te zasvrbe obrazi, nemoj da se mnogo iznenadiš što osmeh je ostao tu.






Monday, September 12, 2011

na svetu ne postoje dva jednaka čoveka s istim imenima


Ako imaš sreće na vreme ga zapaziš.
Često nosi naočare
i kažu da ne ide na susrete mlađih pisaca ili pisaca svih uzrasta, što je i sasvim logična stvar, jer iako na svaki susret možeš (i treba) da gledaš kao na avanturu, neke prosto treba preskočiti.
Hteli bi ljudi mnogo više da kažu nego što se može, i tako se stvorilo dovoljno elemenata da se o njemu priča bajka, ili narastajuća legenda o mitskom stvorenju koje je genijalno, koje posećuje budističke manastire, Severnu Koreju, i koje ne priča o sebi. I kažu sve je tačno to što piše i nije fikcija, i stalno otkriva kako sistem funkcioniše.

I kada mu traže intervju a on već hoće da kaže nešto, onda priča o stanju uma a ne o svom pisanju, i koliko vidim tu se mnogi čude (a to je čudno jer u njegovim tekstovima izbija jedna pa kulja druga atmosfera, i od teksta do teksta, a nekada od stranice do stranice tako bude, nekada pomisliš da ćeš da poludiš od lavirinata u koje te je uvukao, nekada se isprepadaš, nekada si toliko smiren, pa nasmejan, pa naivan da naivniji ne možeš biti, pa si slomljen, pa srećan što si neku mudrost ugledao, pomirisao čak i sasvim je prirodno ako on o tome priča.)
Ako mene pitaš, teško je prepričiv. Često pomislim da to ne priča samo jedan čovek. Nekad mislim da li je tačno da se identiet u interakciji stvarno gradi jer on tako mnogo zna, a da bi toliko znao pa morao bi jako puno da čitaš u tišini. Nekad mislim da je…. Nekad mislim…  Stvara takvu atmosferu da ni leba ne jedeš dok ne završi priču. I za svaku se spremaš kao za gozbu. Da, kada čitam to što piše ja sam najpohotniji čitalac. Slova postaju hrana, koja se gutaju silovitom brzinom i sa teškim neizdržom. Da, tehničar je neviđen. Ako te interesuju prelazi, bojenje atmosfere, zatamnjivanje i prelaženje u svetlo (i vice versa), kao i sva zavijanja, lelujanja i skretanja u toj obojenosti, onda njega čitaj.
Meni ga je na vreme pokazao neko ko ga je voleo (anima mea, zamisli da je to bio neko drugi ko nije znao za uvir plazmatičnih ćilibara).
I čekam novu knjigu, čekam. Večeras nešto posebno čekam.
I listam Svetu knjigu vukodlaka:

''- Na svetu ne postoje dva jednaka čoveka s istim imenima.
- Kao što ne postoje ni dva jednaka mrava. Ali bez obzira na to mravi se dele na funkcionalne klase... Ne, ime je ozbiljna stvar. Ima imena koja su- bombe s odloženim dejstvom.
- Na šta mislite?
- Evo vam jedne priče iz života. Na fakultetu za arhivare radio je šekspirolog Šitman. Odbranio je doktorat na temu ''Ontološki aspekti 'bila ili ne bila' kao ' biti ili ne biti' u prošlom vremenu'' ili tako nekako- i odlučio je da nauči engleski kako bi svog hranitelja pročitao u originalu. Uz to, želeo je i da ode u Englesku ''da vidi London i da umre'', kako je govorio. Počeo je da uči. I posle nekoliko časova saznao je da shit na engleskom znači- govno. Možete li to da zamislite? Da je, na primer, bio profesor hemije, ne bi bilo tako strašno. Ali kod društvenjaka sve se vrti oko reči, to je primetio još Derida. Šekspirolog Šitman- isto je što i puškinista- Govnišer. Teško je služiti lepoti s takvim ordenom na reveru. Počelo je da mu se čini da ga i u Britanskom savetu mrko gledaju… Britanskom savetu tada uopšte nije bilo do šekspirologa, sela im je na grbaču finansijska, ali Šitman je zaključio da se baš prema njemu ružno ponašaju. Vi, dušice, naravno znate da ako čovek traži potvrdu za svoje paranoidne ideje, uvek ih nalazi. Dakle, ako preskočimo tužne pojedinosti, za mesec dana je poludeo.
[.....]
- Nije valjda? - upitah učtivo.
- Da. U ludnici ni sa kim nije razgovarao, samo se drao po celoj bolnici. Ponekad je vikao ''same shit different day'' (isto govno, drugačiji dan!) a ponekad ''same shit different night!'' Dakle, nije džaba učio engleski- ponešto je zapamtio. Na kraju su tog Šitmana odvezli kolima sa vojnim tablicama, zatrebao specijalnim službama, da tako kažemo. A šta je sada sa njim- niko ne zna, a onaj ko zna, neće da kaže. Eto ti sna letnje noći, dušo draga. A  vi kažete ništa od imena ne zavisi. Još kako zavisi…''

napisao: Viktor Peljevin

Prevela: Mirjana Grbić

Wednesday, September 7, 2011

Parametaristika


Moraš da budeš poprilično analitičan i intuitivan da bi mogao na nju da se oslanjaš.
Kad razmišljaš o tome da li možeš ponovo da se nađeš u nekoj situaciji sličnoj onoj koja ti nije prijala i da je živiš, prema parametaristici, odgovor je negativan, jer i da je većina parametara iz prošlog prisutna, kroz vreme koje je proteklo od ''tad'' do ''sad'' tvoja se gustina promenila.
A poznata je stvar koliko je gustina važna i kako se menja.

Ako umeš da prevodiš elemente jedne situacije, onda je velika verovatnoća da ćeš dobro da rešiš svoje mesto u njoj. A za tu vrstu prevođenja, potrebno je da znaš parametaristiku.

Kada osećaš da ti nije dobro, treba da razmisliš o parametrima koji su prethodili tom stanju i ne tako teško- naći češ razlog, a onda se fokusiraj da ga (se) rešiš.

Ili, ako imaš mnogo obaveza, ne možeš da uključuješ nove a da prethodno ne isključiš neke još uvek aktuelne, jer to su novi parametri, a treba sebe voleti.

Lako prepoznaš čoveka koji poznaje i potvrđuje samo 2 parametra jedne situacije.
(Neka to budu polovi, osećaj mržnje i sirove ljubavi.)
Lako prepoznaš čoveka koji pokušava da opravda da su onih 20 parametara koje odmah vidi u istoj toj pojavi mogući.
(Neka to bude opravdavanje ''drugog'', ''drugačijeg'')
Jedan tvrdi i odsečan je, drugi ili ćuti ili dugo priča, a prvi ga smatra gubitnikom koji ne ceni svoje vreme jer "time is money" ili nešto slično i manje konstruktivno.

Kada slušaš dva čoveka koja sa sobom obično nose lupu za 2 parametra, a koji pričaju o vidljivom svetu, nekad bi iz svoje kože izašao. Pričao je jednom Šopenhauer o tome: ''Kada gluposti jednoga razgovora koji smo u prilici da slušamo, počinju da nas ljute, onda treba da zamislimo da imamo pred sobom scenu iz komedije između dva ludaka. Dokazano je. Ko je došao na svet da ga ozbiljno i u najvažnijim stvarima prouči, taj može da kaže da je srećan ako se izvuče zdrav i čitav''.  Kada se sretnu dva čoveka koja u startu imaju u pameti i svesti po 20 parametara, njihova priča izluđuje onog koji zna za 2, ali on nema nameru da izučava svet, niti da ga promišlja. Njemu nije stalo do kritičkog mišljenja a razgovor na teoretskom nivou nije mu prijatna stvar. Borhes je davno primetio:''Razmena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.''

Nekad se desi da odeš u čudne i uske lavirinte baveći se onim parametrima koji sami sebe sanjaju, ali moraš da vodiš računa o ''the big picture'' i da uvek budeš dovoljno odmoran. Često, situacije nisu toliko glavolomne koliko ih ''izuglaš'' u svojoj glavi. Ali ako se već odlučiš za ovu mentalnu disciplinu tako se parametaristika vežba.
I važno je da znaš se tako vežba i tolerancija i strpljenje, posebno prema sebi. Jer pored mnoštva prepoznavanja različitih činilaca i mogućnosti, važno je da se ne osećaš loše što nekad ne vidiš izlaz ili što nemaš samo jedan odgovor. Potrebno ti je da samo malo duže procesiraš i kada odlučiš, znaš da si dobro odlučio. Iako okolni svet radi na drugačijoj brzini i drugom gorivu, važno je da svim silama svet prilagođavaš sebi, a ne sebe svetu. A za to treba dobra konstrukcija, sačinjena od solidnih parametara.
(Da ih ne nabrajam.)




Tuesday, September 6, 2011

Kampovanje


Odlučiš da kampuješ. Pročitaš na sajtu šta je slobodno za Labor day, i vidiš da nije ništa. I sasvim slučajno nađeš mesto, jer si optimista i borac, kao moj zet. Nema veze što smo tu već ranije kampovali, bilo je lepo, i eto, sad postaje lično tradicionalno mesto za kampovanje. Juhu!

Dan 1.
I krene se, stigne, i onda se malo odmara pa šator podiže.
I onda se malo bojažljivo šeta (jer je rečeno da ima medveda pa da se vodi računa (?), ali je priroda tako lepa da pomišljaš da te samo ta lepota uzbuđuje a ne tamo neki strah). A onda se ode na plivanje u jezeru (nije rečeno ništa za jezero osim što na plaži stoji znak:’’Do not feed the geese’’ a koji nas toliko zasmejava, jer smo već drugi put tamo i nema naznake od gusaka, ni perce jedno jedino), izležava se na pesku, uživa koliko umeš a onda se počinje sa pripremom roštilja i sve one hrane koja se jede dok si u prirodi.
Stavi se i dosta spreja na noge, ruke i glavu jer komaraca ima na stotine, i onda počneš da slažeš zalogaje, a na planinskom vazduhu se tokom večeri pojede sve meso što si za 3 dana spremio. I onda pomalo ječeći odeš da spavaš. (Komšije Ameri su isto otišli na spavanje). Ali je važno da zbog medveda u šatoru nemaš ni trunku hrane, i pitam se da li su svi oko nas to na sajtu pročitali.


Dan 2.
Kako je divno videti zeleno, zeleno oko sebe i plavo otvoreno nebo! I nakrivljeno preteće stablo pored stola više ne deluje tako strašno. I mališan kreće prvi i budi narod što u okolini spava ( i priča važnim tonom kao propovednik bez blama.)  Onda se kuva čaj i kafa, onda opet kafa a potom doručkuje. I onda malo prošetaš po okolini, istuširaš se, opet pospeš sprejem, i čekaš da prijatelji stignu. I onda pošto mališan spava, i ti odremaš dva sata dok prijatelji ne stignu jer je opštepoznata stvar da se na planinskom vazduhu izvrsno spava. I taman kad se u detalje dogovorite da obiđete obližnji budistički manastir, od dogovora ne bude ništa jer se ipak ispostavi da je u tom trenutku važnije da se nađe hrana i ode se u grad za koji veruješ da ima radnju sa mesom (to nije prvi obližnji grad).
I onda se ponovo roštilja.
I igra badminton. I svaki put vikne ‘’pam’’ kad se loptica udari reketom jer se mališan tome silno raduje.
I juri se. I baca frizbi. I šeta.
I ode se i na drugu stranu jezera. I spašava nečije kuče jer je prijateljičina mališanka ubeđena da je punjeno (kuče ima šnalicu na glavi.)
I onda se jede. Puno.
I jedu se smorovi. (To ti samo Amerikanac može preporučiti jer je autentična američka inovacija). Uzme se marshmallow, stavi na dug prut pa kraj žara (to je poznata stvar), a onda tako topao stavi na čokoladu koju staviš na keks (sve se to kupuje zajedno) i onda ponovo poklopi keksom. I onda jedeš. A zašto se zove smor? Jer tokom jedenja Ameri kažu: ‘’give me some more’’. I onda se čuje samo [s’mor’] (nema veze što u srpskom jeziku ima drugo značenje).
I već se medveda manje plašiš.
Posle legneš da spavaš i uspeš da zaspiš iako Koreanci lumpuju i piju pivo (?) do iznemoglosti (a opremljeni su ko vojna sila).

Dan 3.
I ustaneš i spakuješ šator srećan što te medved nije pojeo, a kažu za jednog da je black, beautiful and friendly (?).
I stigneš kući.
I legneš.
I moguće je:
1. da te je kampovanje udarilo u glavu, pa da te boli i vrat i glava, ili uho, da ne čuješ dobro, ne vidiš dobro, da ne znaš da li se stvarno raspadaš, da kreneš u kupatilo ali ostaneš dugo sve vreme razmišljajući da l’ da ipak povratiš. I nije ti jasno da li si negde stvarno bio, nisi nigde bio ili si bio 10 dana. I onda se ulogoruješ u krevetu, pa ni makac. (Aklimatizacija nije uspela).
2. A ako nisi baš toliko osetljiv, onda ostaješ u brzinskom kamperskom modu i kad raspremaš kuću, plešeš ili pevušiš tiho (zbog ulogorovanih ranjenika oko kojih imaš pune ruke posla), ali imaš osećaj da si na odmoru bio 10 dana. (Aklimatizacija uspela; sestrin slučaj).






Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes