Thursday, November 24, 2011

Labud


Ana Maria je od malena bila učena da trpi teške olujne oblake kao i ona rđava raspoloženja koja su sa njima dolazila. Njeni roditelji su bili ribari: majka joj je u ranoj mladosti plela mreže a potom, kada se zadevojčila, pomagla je ribarima i bila je jedna od ribarskih devojaka koje su osim pletenja mreža spremale hranu onima koji bi dolazili sa tovarima ribe, a nekada tek sa nekoliko skuša. Majka se kasnije udala za jednog vrlo lepog mladića, ali ovo nije priča o njihovoj istoriji.

Ana Maria je odrastala u siromaštvu, i jednog dana je odlučila da pobegne. Sačuvani spisi iz 1787. beleže da je imala 13 godina kada je počela da radi kao sobarica kod jednog trgovca likerom. U noćima svetle mesečine čvrsto bi sklopila ruke i tiho se molila Bogu, zahvaljujući na novom životu, na novom krovu ispod kog je živela i tako bi dugo šaputala ili bi joj se oči brzo pomerale, a potom bi se gornje i donje trepavice preplele. Nekada bi se u jutru probudila pored kreveta, a njena drugarica Olsen bi se tada jako nasmejala, što je u početku samo zbunjivalo malu Ana Mariu, koja nije znala šta se dešava, a potom kada bi uvidela gde se nalazi, počela bi i sama da se smeje. I kada bi nameštala belu kapicu izlazeći iz sobe, osmehnula bi se jutranjem svetlu i Bogu zahvalila za radostan početak dana.
Godine su prolazile ali vera u Boga nije napuštala malu Ana Mariu koja je sanjala o svetu punom čudesa, i kada bi prala suđe maštala bi o vilenjacima koji bi joj pomagali, nekada bi se jako nasmejala ako bi se jedan od njih okliznuo na podu u kuhinji, ili bi se desilo da zamalo prospe činiju sa sečenim lukom, a potom bi rekla: Hvala ti, Odine, što nam svima daješ snagu. Hvala ti, Tore, što kroz sva iskušenja prolazimo dostojanstveno.

Kada se vraćala sa skromnog pazara, Ana Marii je od vlažnog mulja, kroz koji je prolazila, leva cipela sasvim stradala. Otvorila je vrata male radnje- sobice u kojoj je radio obućar Hans i kada je sreo njene tamne oči iz ruku mu je ispala ovčija koža koju je razvlačio a Ana Maria se osmehnula i nije mogla da se seti zašto je došla.

Hans je kao i Ana Maria odrastao blizu fjorda a blizina jednog takvog je bila jedino što im je nedostajalo i često su ponavljali: biti blizu, uvek blizu, tako da su uskoro odlučili da svoj zajednički život presele na malo ostrvo.

Na ostrvu Funen, Hans je nastavio da radi kao obućar, a Ana Maria dugo nije mogla da nađe neki pristojan posao tako da je postala pralja. Ali kako je ona prala odeću! Kao prava vila svaku je mrlju uklanjala i povrh svega toga često se smejala. I vilenjaci su ponekada bili tu, pa su potom na vodu počela da dolaze i razna mitska stvorenja kojima Ana Maria nije znala pravo ime, jer nikada nije imala pristup školi, ali njihova imena i nisu bila važna, sve ih je zvala Božijim stvorenjima.
Nedeljom bi zajedno šetali ulicama grada Odense, odlazili u katedralu Svetog Knuda, i Ani, kao i Hansu, bi oči tokom cele mise sijale.

Bog je uslišio molitvu ovih dobrih ljudi tako da su uskoro dobili sina. Ana Marii su vilenjaci pomagali da uspavljuje dete, koje su ona i Hans kasnije i krstili imenom najsvetijeg vilenjaka na svetu: Hans Kristijan Andersen.

Vilenjaci nikada nisu napustili ovog svetog čoveka koji je pisao najlepše od svih ljudi na ovoj zemlji, jer je Hans Kristijan, neposredno po rođenju, upoznao njihov jezik tako da su mu oni često pričali sve one priče koje nikada nikome nijedan vilenjak nije mogao reći. U tim pričama ima najsjajnijeg, ali kako svaka svetlost ima svoju tamu, tako ima i tuga. Hans je znao samo za iskrenost i nikada se nije pravio da neke priče ne postoje ili da ih nema, sve ih je zapisao. I zato je najstvarniji na svetu. 










Foto: tu

Sunday, November 20, 2011

Drugi talasi



U Central parku ima jezera, kornjača, ptica, veverica, drveća i klupa, jesenjih boja neopisivih, a iznad svega toga poput roja nevidljivih komaraca prolaze zvuci.
Zveket ključeva, bat koraka, okretanje pedala, odjek biča i konjskih kopita, mlaz vode u fontani, ovakvi i onakvi razgovori, spuštanje sa vriskom niz tobogan, glasovi dadilja koje uspavljuju ili daju predloge, šuškanje kesa koje udaraju u noge brzih gospođica, dodir hartije u džepu, padanje liski, smeh sedokosih prijatelja mešaju se sa prigušenim zvucima iPoda, poljupcima kojim majke raduju svoju decu, zveketom narukvica i ogrlica, otvaranjem i zatvaranjem vrata kod Šekspirove bašte, udarom bejzbol lopte i povicima, silovitim udarima bubnjeva, oštrim dodirima gitarskih žica, ili nežnim razgovorima sa violinom.

Pored Betovenove 4. simfonije, možeš da čuješ razna, uglavnom profesionalna, izvođenja jazz i klasičnih kompozicija, a svirači na testerama reprodukuju filmske melodije.
Na ledu se čuju klizaljke, padovi, oštra skretanja koja se ne podudaraju sa slučajnim ispuštanjima boca sa vodom ili zveketom vinskih čaša na prostrtim ćebadima, a smeha, smeha ima svuda. I tihih tuga ima, i ozbiljnih razmišljanja koja hirurški precizno razdvajaju bezbednu akciju od moguće zamke, i naglih skretanja pogleda zbog povika koji zove, i sve se čuje, a ništa ne smeta. Orkestar bez glavnog dirigenta visoke zvukove brzo u krošnje šalje, a tihe zadržava na nivou kamena koji dodiruje travu. I možeš da šetaš, da se krećeš kako već hoćeš i da ti na pamet ne padne da zbrajaš ono što se čuje.

A gore, sasvim gore kad se malo potrudiš možeš, pored buke motora, da razaznaš svaki od tih zvukova  ponaosob.



A onda, kada se spustiš, možeš da čuješ za sledeći slučaj u kom ima okretanja novinskih stranica, mnogo pređenih koraka, razgovora preko telefona, i mnogo reči, a nekih važnih brojeva, veruj, uopšte nema.

988

U lift je ušla,
Al' dovraga, na V spratu se zaglavio
i uzme telefon iz džepa i komšinici kaže
pomozi i izbavi me i stane novine čitati.
A komšinica otišla po
zgradi zvoniti, i nikoga baš nikoga nije bilo
da vrata otvori, da ključ da ili je umiri.
i seti se gde predsednik zgrade radi, i ode
na posao i kažu joj on je na putu, al'
ona objasni da joj stvarno treba i da je stvar hitna
i nađu ga i on se javi i onda pozove nekog iz
zgrade što je bio na pijaci pa taj pozove servis za
kvarove i ženu iz lifta puste. Prijateljici se zahvalila,
prijateljica se nasmešila. 

Saturday, November 12, 2011

Okus sna...

Ako idem u polazak,
obilazak dugi, nosim je.
Kada nikuda u podne ne odlazim,
pustim je.
I sve tako sa rukama u vazduhu
ili sa pogledom najjasnijim,
smešim se.
I nikad ne dosadi. Znam kako se zove to
kad ne dosadi.
Ne znam zašto tako. Ima nešto najistinitije,
Ima nešto najljubavnije, valjda.





Arsenov glas sam srela u osnovnoj školi.
I od tada, čujem ga često,
ne pitam kako si, nema potrebe da ga pitam, ni da mu nešto kažem.
Dovoljno je da ga čujem. Kao da mi nešto moje ponovo da.
Kao da sam navikla da me seća. I seti me, setim se,
bude uvek lepo. Bude uvek beskonačno i nekada ne znam šta je tačno rekao, evo,
da me pitaš da li znam sve pesme, znam, ali ne očekuj da umem sve da ih zapišem.
On me seti. I ja sam mu uvek zahvalna.
I kao da je on, baš on, više nego drugi pisani ljudi bio najličniji, i kao da nisam sumnjala kad sam mu glas srela, a posle sam se navikla da ne sumnjam. Posle sam se navikla da često mislim na kuću pored mora, potragu za gazelom, čekanja, leto sa Irenom (poput ovog), priče o čudima, kišama, zvezdama, ili o običnim danima, zaplakala sam kada je zvao dedu, ili kada je pevao o čoveku i psu, a najviše me smejao kada je pričao o zmaju. Podoknicu ne mogu da prećutim. I druge, skoro sve druge. I Daljinski upravljač, naravno.
I ako sve to ne znaš, šteta...
I tako, on mi je jednom šapnuo: samo klasika, jazz!, u onim stihovima koje nisam razumela tačno, kako ih i danas ne razumem do kraja.
Magija je taj Arsen.
Ako sumnjaš u njega, baš šteta...


Thursday, November 10, 2011

Sandra


Kada sam je prvi put srela imala sam utisak da je dugo znam. Posle sam sanjala da sam ona, u snu sam sanjala da govorim, a da me niko ne razume, zaparavo niko me ne sluša, i ne želi da me čuje a ja molim ljude da me saslušaju i kažem isti smo, zašto nećete da razgovarate sa mnom? I onda kao vidim sebe u ogledalu i vidim da sam ona i taj odraz iz ogledala mi kaže: ja sam ti.

Prošle su neke godine.
Osmeh joj je i dalje blistav. I pričala je, dugo je govorila i nikada nisam osetila da su sve reči tako tačne kao kada ih je ona izgovarala. Desi se ako si jako sretan, desi se da imaš prijateljicu koja je džin, koja najbolje vidi i najbolje čita i onda ti kaže ono što niko ne bi i ne može, i onda uradi za tebe nešto što niko drugi na svetu ne bi. O, desi se samo ako si jako sretan.
Došla je, otvorila vrata i nasmejala se
i učinila da svet postane bezgraničan.
I bila je majka, bila je sestra, bila je ja.
Najmudrija, nablistavija. 

Tuesday, November 8, 2011

Jesen



Crne ravne čizme
na drvenoj klupi
sedefnog odsjaja
na dvobojnim ciglama
pod okeanskim nebom
kraj crvenog bicikla
pepeo pada na žuti list.





Dečak bicikl vozi
ruke na trotoaru
brodovi prolaze
očekivanja su druga
pogledi u istoj ravni
ćebe pada na travu 
kesa u neočekivanoj kretnji
koraci koji društvo čekaju
pikavci u travi
i još da ti kažem 
lep je dan.



 








Sunday, November 6, 2011

It’s a Small World After All



Maurizio Cattelan, rodom iz Padove,
dao je da se svi njegovi radovi pokače.

Maurizio je do sada napravio 128 radova. Radi skulpture, instalacije, fotografiju...
Velika je picajzla, to će svako reći. Svaki rad deluje vrlo realistično.

Kroz svoja dela Maurizio kaže šta misli o životu i smrti, politici, pozicijama moći,
istorijskim likovima, crkvi, ljudima generalno.

Neke ljude vidi kao konje, neke kao pse ili magarce, 
neke kao nojeve, slonove ili decu.

I dogovarao se sa kustosom Gugenhajma kako da organizuju
izložbu. Rešenje je novo delo.

Na otvaranju je rekao da se povlači iz sveta umetnosti. Kraj. Basta. 
I ta retrospektiva (1989-2011) je svršetak. Basta.

Možda je zato izložba obešena.
Adio. The end.

-------------------------------------------------------------

Sa ulaza vidiš obešenog konja
i doživiš vrhunac dana u sekundi.














Kada uđeš, žurka tek počinje.






Kada se popneš na vrh, već ti je dah isprekidan i
blago se treseš. Neki su vikali da je lud.
Ma kakvi lud. Sjajan.







Saturday, November 5, 2011

šetnja sa galebovima

 Svake godine na ovaj datum poželim da sam bliže moru,
                                                                školjkama, pesku ili
                                                nekom galebu.
Danas sam krenula u šetnju.
                                  Malo sam se vozila zapravo.
A onda sam šetala.
                    I prošla pored ovog drveta koje nisam
                         dodirnula:

  


A onda sam sela na tribine i smejala se:




I jako sam tapšala. Onda je došla druga foka, koja je 
                                 skakala,  skroz uvis.

Posle sam gledala kako pliva
                                      mali Nemo sa porodicom:



pa onda morsko- konjička porodica:

  

I divno plivaju mnoge druge vrste konjica, 
raznih boja, ili jedan konjički harem, gde se neki 
mužjaci prave da su ženke, kako je jedna žena 
primetila, ne znam, moram da pročitam više o tome.
                              Za sad, ne znam šta da mislim.

A onda, divno se kreće i oktopus, barakude, pirane,
kornjače, ajkule, pingvini, morske zvezde, otrovne 
afričke žabe, i čitava akva flora i akva fauna nekog 
jezera u Africi koje je preneto u jedan bazen, a u drugi 
dno Pacifika, i mnoga druga okeanska, morska bića, 
                         od kojih sam se posebno zalepila za:





Mada je bilo i mnogo drugih vrsta alien stingers, poput
nekih providnih meduza koje nisu velike ali su jako,
jako otrovne. Neki čovek je rekao da jedna mala meduza
ima u sebi toliko otrova da može da ubije 10 ljudi.
                                             Mislim da nije lagao.


Posle sam otišla u šetnju po plaži, da pipnem neku
školjku, celih nije bilo, okean ih je danas sve razbio.



I bilo je i grana, jedna žuta sandala, nekoliko ljudi,
fotografa uglavnom, 
                          i onda nešto dalje

            primetim da su mi se noge izdužile:



Okrenula sam lice suncu i poklonila se tačno 77 puta, 
                nakon čega
                      su stvari došle na svoje mesto.

A jato galebova je koračalo
                                ispred mene.

jato galebova, prelepih, mirnih 
                                   i hrabrih.


         a kada sam se popela malo gore videla sam 
                                          jednog posebnog,
   liči na Livingstona, zapravo sasvim:


I slušala sam talase... 
         Neki su pecali ribu i nisu se smejali već su 
       galebove nešto kiselo gledali, 
                                       pojma nemam zašto.          


           A onda je na susedni park padao mrak:


koji se potom proširio svuda.
     I morala sam da odem dalje, signala više nije bilo,
                    galebovi su nestali, odleteli,
                                        a neko me je možda dugo zvao.
                                                                   Ili nije.               
   (U ruci školjka.)


  I setim se onoga što sam jednom, u 
         popodnevnim satima zimskog dana
               dok je sunce curilo niz zidove,
                         pročitala glasno:
                            ''Nema granica, Džonatane.''                                                           



Tuesday, November 1, 2011

Halloween parada

                        Popaj, Doroti, zombiji, Keri, veštice, spejs komandersi,
                        Merlin, anđeli, Robin Hud, Pepeljuga, dvorske dame, crni labudovi, pirati, Indijanci, vampiri, Alisa i kraljice, 
                        kosturi, Smrt, kosači, leopardi, kraljevi i šeici, likovi svih filmova i serija zajedno, Diznijevi junaci, 
                        likovi iz književnosti, likovi političara, muzičara, i mnogo toga drugog.
                        Večeras, gradom u milionima, peške ili na pokretnim binama.
                                                                 Osmehe su otkrivali, u sebi i drugima.








Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes