Saturday, November 12, 2011

Okus sna...

Ako idem u polazak,
obilazak dugi, nosim je.
Kada nikuda u podne ne odlazim,
pustim je.
I sve tako sa rukama u vazduhu
ili sa pogledom najjasnijim,
smešim se.
I nikad ne dosadi. Znam kako se zove to
kad ne dosadi.
Ne znam zašto tako. Ima nešto najistinitije,
Ima nešto najljubavnije, valjda.





Arsenov glas sam srela u osnovnoj školi.
I od tada, čujem ga često,
ne pitam kako si, nema potrebe da ga pitam, ni da mu nešto kažem.
Dovoljno je da ga čujem. Kao da mi nešto moje ponovo da.
Kao da sam navikla da me seća. I seti me, setim se,
bude uvek lepo. Bude uvek beskonačno i nekada ne znam šta je tačno rekao, evo,
da me pitaš da li znam sve pesme, znam, ali ne očekuj da umem sve da ih zapišem.
On me seti. I ja sam mu uvek zahvalna.
I kao da je on, baš on, više nego drugi pisani ljudi bio najličniji, i kao da nisam sumnjala kad sam mu glas srela, a posle sam se navikla da ne sumnjam. Posle sam se navikla da često mislim na kuću pored mora, potragu za gazelom, čekanja, leto sa Irenom (poput ovog), priče o čudima, kišama, zvezdama, ili o običnim danima, zaplakala sam kada je zvao dedu, ili kada je pevao o čoveku i psu, a najviše me smejao kada je pričao o zmaju. Podoknicu ne mogu da prećutim. I druge, skoro sve druge. I Daljinski upravljač, naravno.
I ako sve to ne znaš, šteta...
I tako, on mi je jednom šapnuo: samo klasika, jazz!, u onim stihovima koje nisam razumela tačno, kako ih i danas ne razumem do kraja.
Magija je taj Arsen.
Ako sumnjaš u njega, baš šteta...


0 comments:

Post a Comment

Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes