Tuesday, June 18, 2013

Jonska atmosfera


































Wednesday, June 12, 2013

4129 Hz

***
Jednom je Tadijana rekla da bi se svugde vratila. U gimnaziju, u period teške depresije usled ostavljenosti, u svaku tugu, samo da ne mora biti tu gde jeste, u šezdesetim. Pošto sam bila tužna, to me je na tren nasmejalo. Danas sam se toga setila a godine su prošle od tog razgovora. Danas se nikuda ne bih vraćala. Ne bih otišla u školu i stajala sa strane u haljini cigla boje; nikada ne bih ponovo recitovala iste pesme, ne bih se zaljubila u onog dečaka, ne bih prihvatila rečenicu da sam prestara za klavir sa osam godina. Nikuda se ne bih vraćala. Sve su mogućnosti ispred mene.

***
Jednom je Sonja poželela zelenu haljinu. Mogla je platiti haljinu. Međutim, poželela je da je dobije na poklon. Onda se šetala sa jednim gospodinom. Bila je starija od mene, puno starija tada, bila je vitka i lepa, sa rukom ispod savijene ruke gospodina u crnoj jakni. Posle je gospodin nekuda otišao, a Sonja je plakala. Nije sačekala da je tuga prođe, uhvatila je momka koji je vozio motor i vozila se sa njim. Godine su prošle, mnogo je kola, motora i sanjara prošlo kraj mene. Puno lepih žena. Jednom sam videla Sonju kako u nekoj zelenoj haljini  nervozno kupuje cigarete. U ruci je čvrsto držala privezak lanca koji je dirao njen vrat.

***
Kada bih umela da budem strpljiva, možda bih stigla da napravim nešto lepo. Ovako, ne stižem, sve bude gotovo odmah, i bude ukusno ako je hrana, bude simpatično ako je misao, bude odmereno ako je pažnja. Da sam strpljiva, možda bih skupljajući cveće napravila buket. Ali ja nisam od onih što se čekaju. Jednom sam zamolila oca da ujutro uđe u sobu i da me budi rečima: ide voz. Otac me nije čudno pogledao i sećam se da sam bila zahvalna. Čula sam ''ide voz'', odmah sam se uspravila i krenula u dan. U bilo koji kupe, nije bilo važno.

***
Postoje ljudi ovde koji imaju engleska zvanja. Ne znam koje su škole završili. Oni regrutuju, organizuju, smišljaju strategije, kalkulišu i prezentuju, oni rade još mnoge nepoznate stvari. Muči me dilema, ako sam kulturolog i prevodilac, šta ja sve mogu ovde da radim i kako se sve to na engleskom profesionalno zove. Srbija začudo ne ide u pravcu Engleske ili Amerike, pored svih tih stručnjaka. To me takođe buni.

***
Ima jedna devojka koja čeka pravog. Neki prolaze kraj nje, ali nisu pravi. Jednom je otišla da upozna nekog tipa. Nije bio pravi. Komšinica je ponudila svog sina. Ne, nije bio pravi. Jednoga dana, rekao je jedan umetnik, jednom ću sresti pravu. Ona će biti lepa i prihvatiće me takvog kakav jesam. Inače, ja sam samo tužni brod. Upoznao je devojku iz Belgije, potom iz Austrije, nisu bile prave a nisu mnogo ni govorile engleski. Devojka o kojoj pričam ne govori jezik umetnika koji je u četrdesetim. Drugačije bi možda i bili dobar spoj. Ali ja ne verujem u ''prave''. 

***
Ima ljudi ovde koji su ljudi i koji sa verom postoje. Ima ljudi ovde koji ipak virtuelno prebacuju Menhetn u Beograd,  i sanjaju  ne da su u američkom muzeju prirodne istorije, već da su u East village, ili kod Rokfeler centra, baš kao što ona mala Miroslava Duma sa svojom ekipom sanja da prebacuje Menhetn u Moskvu. A Menhetn, uprkos mogućnostima virtuelnosti, ostaje u Njujorku.  Jednoga dana, svi ti fancy ljudi će se probuditi i biće sebi nešto… nešto kao možda zauvek ružni. Možda će nastaviti da žive svoj reklamni život, izreklamiran po svim stranicama reklamno-društvenih mreža i svih drugih pravougaonih opcija. ‘’Sigurica’’ za nevolju, ‘’tamanica’’ za odsustvo duha. Jadni bedni nosioci brendiranih osmeha, zauvek daleko od Menhetna i njegove buke. Da, ja ne volim izbore bezdušnih reklamnih ljudi.

***
Kristalna kugla sa snegom. Mali gradić u Grčkoj. Malena suvenarnica u hladovini bršljana krije redove staklenih kugli sa snegom. Nekada su ove kugle bile prava retkost, rukama su bile pravljene i koristile su se za zamišljanje, aristokrate su zamišljale, a danas se gledaju mnogo kraće. Protrese se lažni sneg, koji je, kao i onda, padao na neki tropski predeo, ili flamingose, ili mlinove ili u ovoj radnji na malene replike ostrvaca na kojima inače nema snega. Kratka zabava, od 3 evra. Jeftina, kičasta i tužna.

***
Ranije sam mislila da ću jednoga dana nositi srebrnu košulju. U toj slici iza mene je bio meni vidljiv točak od magnetnog polja. O tome je moj otac ponekad govorio. I baš zbog toga sam u tim godinama  mislila o laserima visokog intenziteta, skupim frekvencijama. Onda sam na sve to zaboravila. Na mentalnoj slici sam imala braon kosu. Jednom mi je sestra kupila srebrnu košulju. Obukla sam je i stala ispred ogledala. Nisam videla onaj točak. Osim te, postojala je još jedna slika. Nosim zelenu  haljinu kakvu bi možda nosili u nekakvoj vojsci, u belim sam patikama, sa kosom u ribljoj kosti u jednoj ulici koračam i smešim se. Jednom se to desilo, sve sam tako naštimala. To su bile mentalne slike jedne osnovke koja sebe zamišlja kao veliku. Posle, takvih velikih slika nisam imala, ali sam postala još veća.

***
On kaže da je ljubav bezuslovna. Nije. On kaže da je ljubav žrtvovanje. Nije. On kaže da se karakter menja na bolje. Ma nije. On kaže da ume da voli. On pokazuje sve komercijalne  znake ljubavi i ljuti se ako ih ne dobije za uzvrat. A ljubav je bezuslovna? On ćuti. Vrlo napet čovek.

Mina je mala. Mina je rekla da kada poraste imaće puno dece. Ona o pelenema zna više nego ja. I zna da meda nosi četvorku. I zna gde ima četvorka da se kupi. Ona voli da pleše, najviše da maršira. U činovima.  Mina, a hoćeš se ti nekad udati? Hoću, za onoga koga zavolim. Prosto! Gledaj, sad ide drugi čin. 

***
Ležim na pesku. Čitam redove Čarlsa Simića. Zaustavljam vreme njegovim rečima. Vreme prolazi kao sa Borhesovom zbirkom poezije. Veličanstveno je i tiho. Jedan mladić pokazuje rukom na moju kremu za sunčanje. No, thank you, kažem. On stavi svoj peškir nedaleko od mog. Pokušava da mi kaže da je iz Atine, da mu tamo žive roditelji, pokušava da sebe objasni i pita me na italijanskom da li hoću u disko. On nema kremu, on ne zna dobro ni italijanski ni engleski. Vraćam se u ono vreme gde se ne čuju talasi. Okrenem stranu. On kaže: ti amo. Čujem ptice. Vratim se u onaj prvobitni prekid. Okrenem stranu. On kaže: ti amo. To je bio prvi put da mi je prišao žigolo.

***
Sela sam na trajekt. Potom sam ustala i šetala. Potom je duvao vetar. Radnik što prodaje karte je mahnuo rukom. To je značilo da pričam sporije. Jedna žena iz Holandije je pričala umesto njega. Oblaci su se skupljali. Kao da se dugo nisu videli a sad su odlučili da se neće razdvajati. Izašla sam na prvoj stanici. Ispred mene čovek je nosio dete. Penjao se stepenicama. Išla sam iza njega, onda sam stigla u jednu malenu uličicu i gledala nebo. Nikoga nije bilo na vidiku. Onda su se pojavile laste. Potom sam se spustila do vode. Dole su bile ribice sfumato boja. Oko mene su letele laste. U tom momentu sve je bilo čisto.

***

Monday, June 10, 2013

Pita (pie)

U međuvremenu nepisanja se desio takav slučaj da je broj neobičnih stvari bio jednak broju običnih stvari. (jako strašno, al' aj'.) Kada se to desi, jasno je da profesor Voland nije uključen u slučaj jer nije rekao dovoljno čujno ''ajnc, fajv, traj'', što je  jasno izgovorio Alain Cuny u filmu Aleksandra Petrovića iz 1972.



Kao prvo, ako neko misli da krave ne mašu, tj. da se nikada ne pozdravljaju, to da briše iz glave i to promptno.



Kao drugo, ako neko misli da ljudi ne vole da pišete njihovim psima, to ništa nije tačno. Mnogi će vam dati svoju adresu i još će reći da ni pas ni lice koje vam se obraća ne govore engleski jezik ali da će vaše pismo svakako razumeti. Valjda će pas umeti da nanjuši značenje.




Kao treće, ko to nije znao, drvo ume da komanduje, da zapoveda i da drži slovo. Uglavnom kada više nema listove na sebi. Svako drvo.



Kao šesto, ne treba zaboraviti da magično tj. izuzetno jako drvo, zasađeno u saksiju ume da uništi kuću u koju je drvo doneto, tj. da je razbije u paramparčad.


Kao četvrto, kada kažu da neko ima srce kao kamen, tj. da ga nema, od sada se može reći da laže, jer kamen ima srce.




Pored toga, neke stene imaju u sebi i neko malo kamenje, međutim značenje će ovde biti izostavljeno jer je ovo zgodna prilika da se razmisli o položaju takvih stena.



Kao peto, na nekim stolicama možeš da sediš samo u jednom pravcu što je jako važno ako ćeš da pričaš dok si na stolici.



Kao sedmo, postoje male šume koje se na dlan stave, a potom se slože na panj.



Postoje i kokoške koje ne podnose fotografisanje za razliku od ovaca koje uživaju u poziranju.





















Kao šesto , postoje ljudski rođaci vilinih konjica koji se razlikuju od običnih ljudi po tome što nikada nemaju glavobolju. To je valjda stoga što umeju da pričaju sa vetrovima.



Pored svih neprostudiranih običnosti, koje se mogu staviti u jednu pitu, ona mala kap razumevanja da te nijedan čovek ne može učiniti sretnim ili nesretnim je vrlo značajna za ukus svake pite.

Pitu smotajte i filmujte.


Inače, najvažnija stvar koju treba uraditi pre bilo kog doručka i večere podrazumeva aktivno
učestvovanje u majskoj umetnosti David Bowia.




Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes