Saturday, December 29, 2012

O poziranju


U pošti radi jedan mršav momak. Do njega sedi polu-devojka, polu-žena u beloj košulji. Mladić skoro da nema kosu, ona ''Polu'' ima kosu do pola tamnu, od pola svetlu, na vrhu skupljenu u repić, sa šiškama na čelu. Draga Katica je odlučila da pošalje knjige na istok. Imate li pismo dovoljno veliko za slanje knjiga? Ona ''Polu'', što je do tada emitovala organizovanost, se uplašila, čak je rekla da broji marke, a zapravo ih nije ni brojala, pogledom je letimično prelazila preko njih. Draga Katica je zurila u repić. Brojim! Viknula je na nju šalterska službenica gradske pošte i histeričnim pokretom ruke pokazala na sredinu šaltera gde se nalazio prazan stalak za papire i hemijska olovka. Draga Katica se dosetila da je sigurno u pitanju nevidljivo saopštenje na kom piše ''pauza'' ili ono pažljivo sročeno i divno odštampano ''stanite u jedinstveni red i pređite na drugi šalter''. Draga Katica se osmehnula polu-ćelavom mladiću rekavši: želim nešto da vas pitam. Mladić se sledio. Lice mu se zateglo, slepoočnica mu je pulsirala, to se dobro videlo, draga Katica nije mogla videti i levu slepoočnicu, ali je intuitivno usporila glas: želim da pošaljem knjige avionski, treba mi pismo za njih, ili kutija, da ih stavim. Imate li ovako veliko pismo? Pokazala je rukama dimenzije. Mladiću se izgleda sušilo grlo. Pokazao je na neko maleno pismo. Ne, rekla sam vam, za veće knjige. Mladić bez kose, polu-ćelav je rekao da ima i većih pisama, i pri svakom sledećem pitanju drage Katice kao da je umirao, kao da se pitao kad će se drama završiti. Draga Katica je pogledala oko sebe i zapitala se šta nije u redu sa njima? Da, šta nije u redu sa njima? Možda ne odgovaraju jasno jer nisu navikli da budu pitani. Jer žive u zemlji u kojoj se mali čovek jako malo pita, ako se uopšte za nešto pita, ili da, ima ona krasna rečenica ''nismo u poziciji da pregovaramo, zato...'', ne, ima onaj divan izraz koji se proturi umesto zaključka a jednostavan je, sasvim je lak, probaj: npr. ''mi mislimo da se treba suprotstavljati divljem kapitalizmu, tako da...'' Tako da, možda su jednostavno glupi. I to nekada treba uzeti u obzir. Pomiriti se sa tim. Zašto ovih dvoje ljudi na prelazu mladosti u srednje doba ne žele da razgovaraju? Katica ih je još jednom pogledala. Odlučila je da knjige pošalje dhl službom. Ima još jedan slučaj. Jedan čovek dugo nije želeo da priča o sebi, a ljudi su voleli njegove uspehe, briljantne osmehe. Pričao je o brojnim pojavama sa uzdignutom obrvom, desnom, pomalo raščupanom na samom luku, ili o nekim situacijama, ali o sebi on nije govorio, nikada, ni jednu jedinu reč. Jednoga jutra se probudio sa neodoljivom potrebom da se ispriča, da nekome kaže nešto o sebi. Kroz prozor terase je video okačen veš, nije mogao ostati u mestu, izašao je i koga je sreo tog dana, a bio mu je blizak, govorio mu je šta radi, brzo je pričao, sreo je neke ljudi sa kojima se često sretao, u samom predvečerju na balkonu je ćutao sam. Jasno, dugo se nije vetrio, nije dao da iko napravi promaju, sav je u memli, sam. Eno ga, skida veš sa konopca i konopac odvezuje.
Međutim, ne pokažu se sve nijanse u jednoj kretnji, ne kažu se ni sve tišine nepričanjem. Ima ćutnji u kojima se puno priča, a opet se ne prave veliki pokreti. Na primer, u jednom mračnom danu se desilo da je smeli mladić sa prelaza mladosti u srednje doba pozvao devojku sa prelaza na kafu. Rekao je da voli sunce, još od pojave boga Ra, zatim je pričao o poslovanju firme, potom o lošim odnosima kojima je bio svedok, tj. o prošlim ljubavima, kojima, čini se, nije ništa oprostio. Devojka mu je otela mikrofon i držala ga čvrsto sve vreme do kuće. Da, ima i ćutnji onih logoreičnih. Na primer, ona nije htela (a ona ima dobru karijeru) da govori o svom suprugu. Kako je?- dobro je. I da je niko ništa ne bi pitao, ona je pričala o svemu što joj se desilo tog dana, o vlasnicima kompanije, subotama kraj bazena, ali čekaj, daj mi reci šta... ne, šef je pravio žurku, trebalo je da ode na roštilj, naglas je čitala imena mogućih dadilja i slobodnih žena kojima bi mogla da da decu da  ih pričuvaju. Ali, čekaj, tvoj muž dolazi... kad on stiže? Ah, našla sam broj jedne super žene, znaš, ona je uvek slobodna.
O nekim stvarima se ćuti, usporava dah. Ne može se reći tek tako- mrzim svoj posao, ne može se reći- ne volim što moram da sedim tu i gledam neke vas kako šetate obavijene smehom, ne može se reći da čovek ne ume nikoga da voli, da je drugi čovek kulturološki nedotupavan, ili da je muž slab ili nezainteresovan. Ne, sve se to prećuti, ili se pokuša nadglasati postavljeno pitanje i vreme u njemu. Onda kod pitanog glasovi postaju sinhroni, dok hor u glavi ne počne da peva kao jedan a taj jedan glasno vrišti da je sve dobro. Ima i onaj slučaj, ono kada se u tišini pričaju iste priče. U gomili. Gomila pljeska a svaki put se priča ista priča. Jedna mala gospođica se pobunila: to ste već ispričali, zašto se svi smejete, pa ovo je poznata priča. Ko je nju doveo, pitala je debeljuškasta žena svog supruga. Suprug je gladio bradu i napravio se da ne čuje. Ima stvari koje se sasvim prodorno čuju, udare kao grom, jako, bučno, a onda, to ćeš videti prvo po položaju ramena, deluje kao da je nešto pored čoveka palo, pa on malo savije ramena na gore, kratkotrajni trzaj, a onda se zauzme neka poza. Juče su razni raznima, a i sutra će, čestitali Božić i Novu godinu, a stara gospođa sa zlatnom kosom, koja uvek akcentuje svaku priču sa ''moj zet skija a svoju ženu, vidite, nije naučio da skija'' je rekla takođe, a zapravo je čitavog života bila komunista. Poza ima raznih. Odjednom oživljeni likovi postepeno ili ubrzano gube smislenost jer imaju varijabilno trajanje, a pored toga i sjajan sluh, ne za pesmu, razume se. Ovde će se metaforičkim cementom zalepiti nekakav okrajak, jer se neki kraj ipak mora staviti, samo na kratko, da se malo stvrdne: ako laž ima kratke nožice, poza, maskirana bliznakinja, ima još i duge ušice. Stara gospođa zlatne kose, poznata kao ''bouna note'' ili u mladosti izvesna kao nikad-više, sad ispraća goste i pravi nekakve grimase tako da linija usnica pokazuje treperavu krivulju na gore. Gospođa ''buona note'' ne drži buriće na terasi, a ipak je uspela da napravi kiseli osmeh. 

Monday, December 24, 2012

Filmovi za prijatno razbucavanje




Sidewalls (2011) (Zidovi koji nas dele) (špa.Medianeras)
Martin kaže da Buenos Aires oslikava ljude, njihove nesavršenosti i mane.
Martin kaže da ima fobije.
U istom gradu, Marijana misli da nije ništa izgradila, a arhitekta je. 
Marijana ne voli liftove.
Marijana ima knjigu koja je frustrira.

Ovo je film o ljudima koji ne sanjaju tuđe snove. Film o odnosu arhitekture i stanovnika grada.
Film o nekim ograničenjima. O momentu kada ona prestanu da budu važna.
Film o mimoilaženju i snazi vere da će se jednog dana desiti susret.
Film o ljudima sa posebnim senzibilitetom.




Beginners (Početnici) (2010)
Nakon majčine smrti Oliver je saznao da njegov otac ima rak. Da je otac gej. Otac tada ima 75 godina. Otac je radio u muzeju. Oliverova majka je bila Oliverovo detinjstvo, išli su na izložbe, u muzej, bili pravi partneri u avanturi. Oliver je nekoga upoznao. Sasvim posebnu Anu. (Oliver je, takođe, vrlo poseban.) Priča nije posebna, poseban je način kako je priča ispričana.

Ovo je film o snazi čoveka koji ne posuđuje identitet, o tome šta sve čovek može da oseti, o tome šta čovek jeste.
Film o ljubavi.  
I ponovo, film o ljudima sa jakim senzibilitetom.




The World is Big and Salvation Lurks Around the Corner, (Svet je veliki i rešenje vreba sa svake strane), (bug.Светът е голям и спасение дебне отвсякъде), (2008)
Bai Dan igra ‘’tablu’’, igru koja uči kako se otvaraju rajska i carska vrata. Njegova žena vremenom postaje ‘’baba Slatka’’, prava čarobnica za kolače. Njihova ćerka sa mužem i sinom odlazi iz Bugarske, ne zbog bajke, već stoga što nisu mogli više da trpe ni Živkova ni diktaturu. Godinama kasnije, bai Dan odlazi u Nemačku jer mu je unuk u bolnici. Nosi sa sobom ‘’tablu’’. Unuk se ničega ne seća. Deda ga vodi na putovanje. U tandemu otkrivaju sećanja i svet.




Hvala na strpljenju. 

Saturday, December 15, 2012

Razgranati identiteti




U šumi- šuma stabala. U šumi, šuma priča. Kraj šume sipi kiša. U brdu malenom gde su jagode nekada rasle, tamo na desno stoji bela breskva a sasvim desno je polje oraha, šljiva i priča. Za početak, ako osećaš protivrečnost u svojim uverenjima, dobro je da odeš, prvo, na levu stranu, sasvim u levo, gde je polje primarnih iskustava. 
Približi se. Pogledaj ono stablo. To sam ja. Pokušala sam biti nevidljiva, odlazila sam u radnju i nikome se nisam javljala. Kada sam nestala sa ulica grada u kome nisam htela da dišem, neko je majci rekao: ona je zatvorska službenica zapravo?























Tako nevidljiva, mislila sam o drugim stvarima. O talentu za unošenje u svaku priču. O dugom povraćanju za ono bez duha. Jednom sam čak upala na neki prijem. Mnogi su sedeli oko stola, uzeli su viljuške, potom su uzeli noževe, i seckali mesa u ćutnji. Tada sam shvatila gradaciju alijenacije. Jednom je prijem bio u mojoj glavi. Dva Arapina su sišla sa kamile i pitala me kako se usuđujem biti toliko drska da ih nijednom za četrnaest godina ne pozdravim. Kada je reč o identititetu, pogledala me kamila, prvo se mora duboko zagledati u alternitet a onda u alijenaciju. 

















Identitet je promenljiva struktura. Menja se sa kišom. Sa šetnjom u društvu po kiši. Rešava se i redefiniše u interakciji i stalnom pregovoranju sa knjigama, ljudima, sobom. Ja nisam dve. Ja nisam mi. Ali nas je dve koje ličimo. Jednom smo se šetale, pričale o knjigama. Protresli su nas isti autori. Drhtale smo misleći na sve knjige koje nikada nećemo videti. Ne, već smo nehrabre i time nepotrešene. Ona je moj unutrašnji glas, a ja sam njen. Tek kada razgovaramo uspemo da shvatimo šta nam se dešava.









Ja sama samcita mogu da se zagledam duboko. Mogu da odem daleko. Da prepoznam  poroznost granica. Nekada me privuče tuđa snaga. Posebno snaga koja može biti snaga centra, ali se svojim izborima našla na margini. Tek zaustavljena na obali, u pokušaju da razumem tuđu, uspem da shvatim svoju. 















Opasnost od zaboravljanja stalno preti da poplavi sve velike površine vremena i prisiljava da one veze između izgrađenih delova sveta ostanu otvorene. Otuđenje od vlastitih predstava iz prethodnih faza ugrožava integritet.









Ako se u kolektivno življenoj memoriji ne poštuju lični rituali, nastali u vremenskim uslovima, dolazi do destabilizacije fiksnih tačaka, a suživot ostaje osuđen na praćenje otkucaja časovnika.






jer identitet se ne kupuje u radnji.
niti posuđuje iz reklama.


















Eto, to je rešeno. Ali imam još fotografija i treba nešto da ubacim. Improvizovanje je deo otkrivanja. Ko otkriva? Ljudi.  Svugde ima Ljudi. Smeju se. Plaču. Nekada govore jezicima izgubljenih ptica. Hrabre. Misaono gravitiraju, emotivno migriraju, amplitudno, jer su posve nelinearni.

























Mrze ograničenja, poput Strele hteli bi na drugu obalu, hteli bi u sebi ''bezobalnu povjest njemačke filozofije'', hteli bi da im niko ne krši grane, a ako pokuša videće golo srce, nema šta drugo.
























Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja, rekao je Vladan Desnica.  







Ne postoji nikada jednom do kraja življen identitet. Čovek skida slojeve. Otkriva sebe. Fludian je i promenljiv, razgranat. Identitet koji imaš u snovima je verovatno katkad sličan onom kada šetaš ispod breza ili je sam breza. Moj je ona bela breskva. Listovi joj trepere. 
  

















Friday, December 14, 2012

Morski konjic


photo 

Neki je istraživač rekao: Gospode, to je mužjak a ne ženka!
Ali gospodine!, pokuša da mu se obrati mladi asistent. Upravo je obrnuto!
Dosta! To je mužjak, a ovo je ženka!

Možda je slučaj bio takav ili sasvim suprotan, ali mi danas smatramo da muški morski konjici mogu da zatrudne. Postoje dve verzije kako se to dešava, a obe pričaju eksperti. Dakle, to se dešava tako što ženka prođe pored mužjaka i baci jajašca na njegov rep. Rep je sunđerast pa se jajašca sasvim zalepe. Ostalo možeš da zamisliš (taj put ikre od repa do trbuha). Prema drugoj verziji ženka oplodi mužjaka tako što ubaci jajašca u njegovu trbušnu kesu. On se posle grči kada izbacuje mlade, tj. kad se konjiči/ oždrebljuje.

Ono što imaju slično ribicama su pokreti leđnog peraja koje treperi što predstavlja jedan način kretanja, a drugi način čine dva peraja sa strane, koja sasvim liče na uši, ali kada se bolje zagledaš vidiš da se uključe i isključe, trepere, sasvim brzo. Šta je još interesantno? Prema onoj prvoj verziji, na repu mužjaci imaju rupice koje ostanu od ikre koja kasnije ode. Nekada mužjak ima i 250 rupica, što je poprilično mnogo i ne znam šta znači kad si toliko rupičast u morsko-konjičkom svetu. Osim toga, repom se drže za biljke da ih struje ne odnesu, ali u tom položaju i spavaju.

                           
1. morski zmaj photo;  2. Listoliki zmaj, photo
Bio je, svojevremeno, u filmiću o listolikim zmajevima (National Geographic Channel) i jedan tip, koji nije marinski biolog, već se na obalama Australije zakucao u kamp- prikolicu i izučava ih već trinaestak godina. Tip je zapravo car i živi fenomenalan život. On kaže da listoliki zmajevi, oni konjici slični podvodnom bilju, liče i na kineskog zmaja, u travi sasvim iščeznu a žive na teritoriji koja nije veća od 10 m2. Uglavnom svi konjici žive u plićacima (listoliki samo tamo), ili tamo gde ima dosta planktona koje donose morske struje, po grebenima. I kada naiđe oluja, njihovo stanište se nekad nađe na obali, a čovek svojim delovanjem takođe utiče na razne promene. Uglavnom, taj tip kaže da je uočio način za razlikovanje listolikih zmajeva  a to je prema šari njuške, beloj šari koja je kod svakog od njih različita (sistem sličan razlikovanju ljudi preko otiska prsta) i nalazi se na njuški tako da je sasvim moguće razlikovati ih i reći ko je čiji rođak ili otac-majka ili šurnjaja. Ovaj tip kaže da ih je jako teško naći i da ih je do sada, suma sumarum, sreo oko 150.
Ako mene pitaš, apsolutno svi morski konjici spadaju u najlepša stvorenja ovoga sveta iako one čokoladne mažnjavam bez blama, kao i većina ljudi.

Evo jednog filmića koji sam snimila prošle godine, a reč je o veselom haremu-koloniji, gde je jasno da se repom i hvataju, ne samo dva već i više konjica, i jednoj drugoj grupi, koja, čini se, spava sasvim odvojeno.







Thursday, December 13, 2012

Salon



Poput čekaonice
gde mizerija neokrečenih zidova
tera na stidljivost.

Stolice neudobne,
Čaj dobar.

Svi za jednim stolom,
k'o na prazniku.

Tamo gde nesto steže, na
socijalizaciju upućuje.

I sasvim nehotice, postadoh šef stola u remiju.

Te žene, oko mene, na mnoga dodvoravanja
navikle.

Jedna oslovljava svaku drugu sa: pičko
a mene pita: može jedno kafico?
jako draga žena.
ona mi se najviše svidela.

Muškarci
pili,
kartali,
čitali
besedili.
osetljivi na lepotu
to je jasno.
pa tuga zbog statusa ili godina
na tren izbije.

Gospođa kaže:
O čemu ovi muškarci toliko seru.
O politici, jebem ga?
(I otegne po mađarski.)

I kako misliti o ovakvoj sreći
(kad si, recimo, u mraku
prirodno da svetlo zasmeta)
geometrija svetlosti ima
posebne zakonitosti.
i to je deo mene
tako kažu,
to što tako pričam.

i shvatim opet
da je sve bilo na pravom mestu,
u pravo vreme
i da svako moje iskustvo ima prizvuk trajanja.

I ne pitam se šta koga raduje.
Ali dobro je reći šta koga boli.

Sedim za stolom
igram karte, a gospođa drugoj kaže:
igraš mila, bićeš jebana ako svršiš.

Neko prođe i kaže:
što ti lepo igraš karte.


Verbalna podrška je jako važna.
I svaka druga.

I budem svemu na tren bliža.

Gospođa bi rekla:
svaka muva na veće govno leti.
Šta to znači?
Druga bi rekla:
radost u kući.

(2009.)








Monday, December 3, 2012

Julian Smith

Drugom prilikom o nekom drugom.
Ovom prilikom, kratak spomen na Juliana.
Danima pevam neke pesme, pa mislim, možda me prođe ako stavim na blog. Ako ne znaš, on nije baš pevač, več je komičar, glumac, producent, youtube star, strašno kreativan i mlad. Ima svoju I Made This for you internet televiziju. Kritički je orijentisan prema brojnim temama koje razrađuje često jako lucidno kroz vrlo zabavne video snimke. U početku je igrao lik Jeffery Dallas-a, mladića koji je pomalo naporan, socijalno-autističan (lik sličan karakteru Eric Cartman-a). Osim toga umetničko ime u jednom nizu epizoda mu je bilo Mr. Timn, tip koji  ume da bude vrlo zao stojeći na prozoru, koji postavlja sjajna pitanja i priča 1000 reči u minuti.
Sam piše svoje scenarije.
''Everything's Okay Now'' & svi ostali video snimci će te jako nasmejati.
Osim ako si namćor i glup.

dakle, Julian Smith














Sunday, December 2, 2012

Martin v Zagreb. Martin iz Zagreba.



Pisala sam. Pisala sam. Čitala sam. Čitala sam.
Oj oj oj
Kupila sam knjižice, ružnjikave im korice
Oj oj oj























a onda sam htela da pijem jogurt. Dan je grozan. Jogurta nije bilo. Prevođenje može biti jako naporno. Bio je tetrapak sa mlekom u frižideru. Ajme avanture! Kada sam ga sipala u čašu, videla sam da je to jogurt. Pogledala sam u tetrapak. Tako je kad u sebe posumnjaš zbog sitnice. Piše na njemu ''trajno mleko''. Ne dugotrajno, ne jogurt. (trajno mleko, marka: Dukat) Potom se u sobi, na monitoru, umesto kornjače koja nosi grad na oklopu prikazala slika drveća koje na vrhu grana ima pečurke (vista program ima taj desktop, nije do mene). Pijem, dakle, jogurt i ono šta ne bih skoro nikada slušala ni odmorna ni umorna jeste priča o ekonomiji (nedavno je mala sestrica rekla: mene ne zanima sociologija, filozofija, teorije, kapiraš, ja mogu da naučim best of od filozofije, sociologije ili da pogledam kad se neko rodio čisto da tebe ispoštujem), nikada, i odjednom se čuje glas koji na engleskom jeziku govori o nekakvim principima zarade. Da, otvorila sam previše prozorčića (en. tabs). Na nekom je sigurno stajao taj mladi Azijat, sigurno je Azijat, i nedvosmisleno je pričao o nekim principima kako treba brzo sakupiti novčanice. Meni tu zapravo ne smeta mladi Azijat, već ravni glas koji je nekom tonskom pupčanom vrpcom vezan za ekonomiju: algoritam, berza, algoritam govori kompjuteru informacije šta da radi, komplikovana trgovina, svaki je sekund važan, da li je algoritam samosvestan, to ne znam. Frustrira. Nisam znala šta sam pritisla i na kom je prozorčiću on tačno sedeo (verovatno je sedeo dok se snimao), samo sam malo viknula: ne zanima me i glas se ućutao. Pored čaše je sveska. Jedna stranica je ispala. Ne razumem šta piše. A moglo bi biti ovo: 

Izgubljen u Springfildu

Išao je ispred mene i jako ozbiljno posmatrao gorgojle. Išla sam za njim i posmatrala gorgojle. Jedan se ljutio, i drugi je bio ljut, ne bih znala da kažem koji je bio najljući. Nešto je rekao, ne sećam se više. I' m gonna get you, mislim da sam se setila te opsesivne tuc-tuc pesme. Sećam se da smo potonuli u grad i onda se popeli na neko brdo. Nisam više srela to brdo. Gorgojle sam ponovo videla. On je išao ispred mene, dodirivao neke nevidljive pojave, išao je ivičnjakom, stopalo ispred stopala, ruke raširene, ja iza njega gledam ruke i marame. Jednom me poveo u umetnost. I tako smo ceo dan bili tamo. Prvo su to bile neke figure od mesinga, pa skulpture, pa još veće, stvarno velike, obojeni lavirinti, jedan čovek koji svira violinu, ima kćerku koja svira violinu, pričali smo i listali knjige na francuskom. Desno je Venders, a sa leve strane, kao što vidite, tu su polica i gramofon. Posle smo bili u grafitima, u manje obojenim lavirintima, pomalo uflekani, gladni, jeli smo u meku, koji je do tada bio samo pišaonica, jer nismo više mogli ostati gladni a ništa drugo nismo videli u blizini, ja sam dobila mali poklon-kupon, sledeći put mogu uzeti pomfrit besplatno.Ura! Onda se putovalo. Ne znam u detalje kuda, nikada neću umeti da ispričam tu priču tačno. Slušala sam ga, 11 sati sam ga slušala. Držali smo se za ruke i kao da je vozio neko treći, nevidljivo. Posle smo igrali bilijar, pili pivo sa limunom, on je bio blag, ja dražesna i tako smo se zaljubili.

Šest sam sijalica upalila. Čekaj. Sedam. Lepa je sveska, bela, sa ispisanim stranicama tu i tamo. Sa crtežima. Na desktopu je umnožena slika neke male devojčice izvanzemaljske koja ima keramički efekat. I baš je grozna. Dovoljno grozna da ti dam da ovo pročitaš:

Stereotipi rano lete

Sedim i svetlo je.  Da, reč je o prošlom i sadašnjem. U onom prošlom smo i ti i ja nosile pantalone. Ja ih i danas nosim. Ti nosiš haljinu sa malim brošem. Broš ne daš, broš će te ubosti. Na tvojoj lepoj, lakoj haljini maleni broš. Sedim pored tebe. Ti mi kažeš kako treba da se gleda taj broš. Onda si svojim slabim rukama, koje jako mirišu na bukete onog sitnog cveća, pokazala broš koji je postajao veći od tebe, veći od mene. Ljutiš se što ne vidim isto, da, rekla bih da si razočarana. Meni je žao što ga dugo gledaš, usudiću se: izvini, zašto misliš da treba da ga nosiš? Mislim da ne treba ništa da posuđuješ. Brinem se, kako ne razumeš, kako ćeš ti sa haljinom i brošem u svet? Skini, molim te, tu odeću. Obuci pantalone, svoje.

Da, ti stereotipi ne biraju godište, to je tragedija. Dalje u svesci su na jednoj stranici kosinusi, sinusi, i tangensi, nešto je u trećem kvadrantu povučeno, izračunata je površina nečeg što liči na pauka ili na vatromet- pahulju. Nekad pomislim da sam imala jako puno života kojih se sada sećam kao udaljenih priča. Sve stvarno, nije stvarno, ali o tome drugi put. Piše pored onog nacrtanog vatrometa: pronaći jednačinu za vedar tekst. Jedan vedar tekst je dobio Vasilis i uzvratio je veselom slikom. Potom je Vasilis dobio veselu pesmu koja je imala dvostruko značenje: jer je pesma bila pisana posle koncerta, posle prelazaka nekih strašnih tačaka sa nekim čudnim biljkama, negde oko pola šest ujutro, kada je koncentracija bila već za taj dan ostarela. Vasilis je onda uzeo drugi ton, manje veseo, više smešan. Ovo nije takav tekst.

Početnici u vremenu

U novembru nema trešanja, a trebalo bi da ima situacija toliko ludih da dođe neki pop koji se dere, užasno sporo viče: hej, imam trešnje!, baš tu pod tvoj prozor. Onda bi ga ti pozvao gore na sprat na džez, utišanu svetlost sveće, malo vina? Nemoj da se smeješ. A on se smejao, on za sebe kaže da je stari isluženi brod. Sve njegovo govori da neće da bude sam, ali kada ga pitaš ne, on je stari izlupani brod. On sav treperi, on često treperi, nekada ne treperi pa zatreperi. Kaže da je pre bilo strašno, toliko strašno da je osećao da nije imao šta da izgubi pa je napustio jedan fiksni život i sada ih ima nekoliko mobilnih. On ne shvata da mu treba vreme, veće vreme da razume sve te živote jer čoveku je potrebno vreme da shvati šta mu se dešava. Čovek samo naknadno može da kaže šta mu se desilo. Ali on ne pravi pauze jer se onda oseća kao brod bez jedara. Hoćeš da sednemo na klupu?  Žena do mene prekida vezu i kaže: Pogledaj Begginers. It's a must!

Šta će biti sa kaligrafima? Sve se menja, ili font ipak nešto o čoveku govori?  Rukopis mi je sitan, dobila sam buket komentara: ti sitno pišeš ili ti baš sitno pišeš. To bi moglo nešto da znači. Dešava mi se da sam počela da pišem na stikerima. I samo na nekim malim papirima. Hoću to da menjam. Danas sam kupila veliki blok za pisanje. Treba zapisivati ponekad svoje misli i na papiru. Iznenadićeš se jednom. Ova rečenica bi pre samo pet godina zvučala ludački. Ako uspeš da pročitaš iznenadićeš se dva puta. Svemir je samo preludij za ono što nam još valja reći, to je smislio neki Ihmad. Evo, ja ću početi da mešam za sebe jedan zalazak sunca, još jedno opšte mesto, malo mirisa jorgovana, ne, već dva opšta mesta, jedno brzo skretanje  i tri poskakivanja bez praška za pecivo (i sve ću izručiti na papir). Sitno. 





Thursday, November 15, 2012

O zaokruženima i puknutima na očajni četrvtak

danas je dan za očaj. iako je četvrtak.


Medijima treba poljuljan čovek
Crkvi treba poljuljan čovek
Ekonomiji treba poljuljan čovek

Mediji posreduju stvarnost. Nisu samo agresivni, oni danas demonizuju čoveka. Priželjkuju zemljotrese, poput lešinara jure na netaknuto, lepo, čisto i pretvaraju ga u nešto iskidano, iskomadano i onda ga bace. Stvarnost postaje zasićena istovetnim interpretacijama, čovek ima osećaj gušenja, jer stvari nalikuju jedne drugima u raznim tačkama sveta. 

Postoji u Americi dr G, ona je forenzički patolog. Ima svoju emisiju koju emituje program ID, to je ono strašno. Ona je tumač teksta: telo je tekst, ona čita bazične stvari, otvara telo i čita prisustvo i odsustvo povreda, stranih elemenata, ne čita snove, uverenja, nadanja, strahovanja, ulaganja. Šta se dešava sa životom? Preko akcionih filmova gde se ljudi cepaju, uništavaju, seku pa sve do polu-punjenih ljudi današnjice, koji nisu zombiji, ali su punjeni silikonom, život dobija drugačiju vrednost. Bezvrednu, upotrebnu, zamenjivu. Dr G ima puno posla.
Mediji kamere usmeravaju ka polu-punjenim ljudima. Ne osuđuju. Polu-punjeni nedostojanstveni ljudi mrze znanje, zapravo mrze svaki napor koji ne donosi instant rešenje, oni za drugo ne znaju, njihova tela predstavljaju narative koje oni nesretni (nedovršeni) čitaju kao uspeh, oni zaokruženi (''sa solju u glavi'') kao poniženje/ poništenje čoveka (zapadnjaci ne kontempliraju.) Silikoni popunjavaju nesigurno samopouzdanje, mediji brojnih zemalja danas na to računaju i neće pričati o tome kako treba sebi pomoći na drugačiji način, kako sebe zaceliti, kako biti na svojoj strani jer bi onda ekonomija pala, stala, jer ti ne bi više kupovao, čitao bi, a kome to treba? Promoteri tekst-tela doteruju fizički izgled, teže da nalikuju barbi-brac-ken lutkama; bilduju se (rezultati studija upućuju da se ovo dešava isključivo kod pripadnika radničke klase koji gaje dubok samoprezir, preziru svoj status i klasnu pripadnost, kao i kod muškaraca koji su latentni homoseksualci), postaju promoteri hiperrealizma- nosioci su brojnih tetovaža, pirsinga, remontuju svoje telo i ulažu se za eventualnu buduću premiju, ako budu lucky enough da neko na prvi pogled razume njihovu vrednost. Look at that face, it's a  money machine!

Evro, novac, novac,moć, ubiti, prisvojiti, posedovati, dolar, novac, moć
Ekonomija mora da raste i tačka. Tako verovatno misle oni koji više nisu samo ljudi, koji su sebe kondenzovali, apstrahovali do nekih CEO jedinjenja. Poštovaoci ekonomije veruju da će postati moćni poput bogova putem uvećanja ekonomskog kapitala. Da bi ekonomija rasla, mora da raste proizvodnja, da bi proizvodnja rasla mora da raste potrošnja. Potrošnja može da bude uspešna ako nije nasilna, ako postoje magovi za reklame koji mogu sve da učine privlačnim (mik-mik!). A posle, magovi nisu ni potrebni, navika je lenjost, navika je čudo. Čovek se čini robom! Postoji jedna anegdota o Diogenu (412–323. stare ere), a njega pominjem jer nije srastao sa svojim vremenom, koja kaže da se on, koji je u buretu živeo, jednom našao ''u jednoj prelepoj vili ukrašenoj skupocenim predmetima, pa je pljunuo  vlasniku u lice, a odmah zatim mu obrisao obraz svojim ogrtačem i izvinio se govoreći da u celoj kući nije našao tako ružno mesto gde bi mogao da pljune.''

Ne znam da li su svi teolozi crkvenjaci, ali znam da crveknjaci ozbiljno i pred svakim pričaju o drugom svetu i na taj način ''pune kesu''. Tako ozbiljni mogu biti ozbiljno poljubljeni u ruku. A nose haljine i čitaju jednu knjigu, dugo. Da, verujem da znaju kada su se odigrali koji sabori, kada su se desili prevodi biblije na druge jezike, da, možda imaju i neke predmete o komparativnim religijima, možda nešto o filosofiji religije, da, vole maskiranja, vole da dođeš u crkvu maskirana- u suknji i sa maramom, neprekrštenih nogu. Naravno da ovi običaji nisu svugde isti, ista je priča o heruvimima, serafimima, tko preljubu čini s ženon svojon, itd. Da, svakoj crkvi treba polupuknut čovek. Da, pomalo načet i čvrknut jer ''sve je u rukama tvorca našega, on zna zašto šta čini''. Postoji mala anegdota da je isti onaj Diogen sreo nekog učenog čoveka, koji je naširoko raspravljao o nebeskim stvarima, pa ga je saslušao i zapitao: "A kada si ti sišao s neba?" Teolozima, čini se, nije potreban čovek, oni imaju svog Boga. Ali da bi crkvenjak živeo potreban mu je poljuljani čovek. Čoveku koji veruje ne treba posrednik.

U internet izdanju ''Blica'' ne pišu na osnovu činjenica, tamo neki ljudi pišu kako se njima učini da treba ili je moguće, a svaki čovek ima razne tripove, gazda posebno. Svako od nas može da da neku verziju bilo čega, ali bi bilo logično da novinar da neki uvid blizak istini. Novinarstvo doživljava ozbiljne potrese, jer istina je prepreka manipulaciji svake vrste. Na ovom mestu se klanjam dvojici američkih velikana. Ali takvih novinara ovde nema (S&S jako poštujem). Dakle, pre nekoliko dana je jedna devojka ubijena. U dnevnim izdanjima Blica, Presa je prikazana kao dobra i slaba devojka, dobitnica sedmice koja je trpela dugogodišnje nasilje. Objavljene fotografije prikazuju nagu mladu ženu koja ima silikone, plavu kosu i lažne trepavice, žrtvu mtv-a, erotskih magazina, bednog ubeđenja o inferiornosti žena itd. Mladi čovek koji ju je verovatno ubio je njen mladić; bio je u zatvoru, pa je izašao nešto pre ovog slučaja. Svoje utiske o ubistvu je ostavio na društvenoj mreži facebook. Neznanje je nasilje, to potvrđuje ovaj slučaj kao i nekultura, neosvešćenost, lenčarenje na sebi. Ubijena devojka je razvučena preko novinskih članaka, internet izdanja, komentara društvene mreže. Njena smrt je iskidana, fragmentisana, izbanalizovana, poljuljana i čak je sve prestalo da liči na izveštaj o ubistvu, novine orgijaju orgazmički. She had the whole damn package! 

Satanistički mediji, crkva i sve ekonomske i nečasne političke apologete, čistači lepih emocija, agituju protiv obrazovanja, individualnosti, razvoja, apstraktnog i kritičkog načina mišljenja, slobode čoveka. U današnjem svetu mnogi se ljudi osećaju loše, iako su dobri, plemeniti, dostojanstveni i zdravi. Ako se osećaš loše, sputano, verovatno si mentalno zdrav čovek, ali imaš problem- kako da se nosiš sa okolinom. Obrazovanje i dalje osvešćivanje će ti verovatno pomoći. Sposobnost razmišljanja. Odustajanje ti neće pomoći jer, ako ti nije dobro, očigledno nemaš kapacitet za srastanje. Deluje da ovaj svet nije za zaokružene, ali da li je moguće da se kroji samo za puknute?





sutra je novi dan.
možda manje očajan.

Tuesday, November 13, 2012

ja sam jedan pauk mali



Sve bih neke reči pisala ali da priča i ima i nema značenje. Da je prazna i tek malo puna, ali uglavnom prazna. A onda kada malo pogledaš na desno ono vidiš da ima nešto. Nešto malo belo u uglu. Papirić presavijen. Neku tako priču koja se sastoji samo od reči običnih, nanizanih bez smislenog nizanja, bačenih bez reda. Kada pokušaš da sabereš i oduzmeš da ti baš ništa ne pođe od ruke. Neku tako priču kad te baš uhvati umor pa bi samo da preletiš preko redova i uhvatiš nešto iracionalno što ćeš posle u snu da razumevaš a u svetlosti će sve da nestane i opet se ničeg nećeš sećati. Kao kad uđeš u kupatilo, a tamo kraj kade neki maleni papir na zelenim pločicama nestane kad okreneš glavu. Uglavnom, nešto su oko mene reči koje su stvarno jako prazne, toliko prazne da će uvo da me zasvrbi od vetra što duva oko te praznine i zato moram da pomerim glavu malo unazad. Preterujem, da. Pokušavam da se setim neke potpuno prazne priče, ali ne znam koju pre da ispričam, i eto, ne ide mi. Možda bi trebalo nešto da napišem zapravo. Kao idem ja ulicom a vetar duva a oko mene nešto belo što ne razumem, a ono neki čovek kraj kapije kaže: izvinite, moja je majka isekla Dormeo. Ona je već senilna, i ne zna ni ko sam ja ni ko je ona ni ko je mače što se igra sa sunđerom, ja sam joj kupio, znate, onu memorijsku penu, i eto sam bio kod komšija na kratko, a ona je ustala i isekla tu penu. Ne znam, sve tako nešto prazno mi dolazi. Kao bio jedan čovek pa napravio veliko biciklo veliko 5 ili 10 metara, jesam pričala nekada o tome, da, on je to napravio i niko ga ne vozi, pa može samo Bog da ga vozi, ali on kaže da nije za Boga već je to umetnost, kaže interaktivna umetnost. Ili ono kada je čika Paja rekao da nikom ne kažem da su vanzemaljci u Sibiru napravili veštačku oluju ili zemljotres, a on ima dokaze o svemu, ja drhtala od vetra i kiše i pajine priče. Čekaj, ima i ono što mi više ne fali neki parametar pa da idem na pecanje i picu. Uglavnom su sve ove reči jako prazne, poput naličja onog belog papira koji je u nekom od gornjih redova stajao presavijen. Treba se malo smejati, neko je rekao, ne malo već puno, svakakvih priča ima. Kao ono da je čovek decentriran, ekscentričan, izbačen iz svog centra pa zato stalno osciluje i pokušava da namiri svoju nenamirenost, zato ima nemira a sasvim je u redu čovek s nemirom, ili da je čovek manjkavo bivstvujuće pa pokušava tu svoju prirodu nečim da kompenzuje, pa stvara ali se uvek stvorenim razočara, to je ona neprevladiva razlika između čoveka i stvorenog dela. Prazne reči treba neku prazninu da popune ili neku puninu, što je svojevremeno napisao onaj što se za kulturologa izdavao, dakle punoću da opuste, da prevladaju, uspore. Ali ništa na silu ne može. U praznom ritmu tako hoda, prazno zvecka ali zvecka i šta da radim ja kraj kase. Nešto mi prazno danas kroz ruke prolazi i sve se tako već danima preliva, ni rečenicu smislenu da kažeš da prozborim. Ničeg smešnog da se setim. Samo nešto nedotupavno, nejasno, a namerno je sigurno nejasno, svakakvih ljudi ima, pa tako i mene. Pokušali su neki da mi objasne kako je kada si stalno odlučan i isti i u modu, ali ne vredi ja nisam za vojsku iako je jedan general od teče kazao da sam nekom oficiru mesto zauzela, to je bila baš prazna rečenica, ili ono kada je ona žena rekla da ide sa koferima kod ljubavnika a stajala je u ulazu zgrade jer ljubavnik nije postojao. I tako me sve danas uhvatilo nešto razvejano, kažu tako dođe kad ti je mesec u blizancima, u svakom slučaju da napišem šta bih: skuvala veliku nes kafu i jednu veliku ice kafu i jednu tursku veliku kafu, stavila dve kugle sladoleda od vanile na tacnu i neki sos ili krem, kako se već kaže, od maline, vozila bih biciklo bar sat, a da mi to niko nije tražio, pomerila bih krevet naopačke, stavila točkiće pa bih se od zid odgurivala, uopšte ne znam zašto to nisam do sada uradila, da, jer je sve drugo u sobi na točkiće. Ne znam šta bih radila drugo, sve nešto prazno i s malo koncentracije, možda neki rad na automatima, ništa manual, zapravo, kad bolje razmislim treba da pročitam šta je na onom presavijenom papiru. ''psihoanaliza predstavlja heuristički deficit totalizujućeg uma i doprinosi dijalektici apsolutizujuće stvarnosti''. Sranje. Zaboravila sam da kažem, moja mala teza raste. Pletem, platem mrežicu, da napravim kapicu, od kapice čizmice da idemo popolje a popolje razno briga nas za prazno.  
                        ne znam.

Thursday, November 8, 2012

nesabranost u pribranosti



Kao sam u nekoj vizantijskoj kući, tražim neki svitak. Neki rukopis pisan na jeziku koji nije mnogo poznat. Neka u haljini boje kraljevskog fazana mi se smeši: Paramith shteam (Znam priču). Sednem kraj njene haljine. Ona skine haljinu i onako gola kaže: ljudi u meni putuju, daleko, neki se vrate jer vole biti unutra i napolju, vole biti na granici, oni su oprezni. Odu tamo gde su orlovi, visoko, u planinu, i niko to ne zna, a oni planinu urbanizuju, još pre gradova, pre polisa, tamo ima zakona, i demokratije kakve nema u ravnici. Putuju, kreću se, prvo su to ograničeni prostori, a onda se šire, onda se usude na beskonačno i odu daleko. Više se nikada ne vrate. Nije ih briga za ime i veru. A neki drugi opet, oni isto oduvek putuju. Oni veruju u dobro. Možda su Evropljani, provode sate i sate u psihološkoj pripremi za jedno kratko projektovanje u onostrano. Odbijaju tuđe, odbijaju sagrađeno, trošno, materijalno. Traže svoju zemlju, novim mestima daju epitet ‘’star’’ verujući da dolaze u neke mitske predele. Svaka grupa ljudi ima svoj unutrašnji jezik kojim se dogovara, prepričava snove i na kom sanja nove obale.
- Oni na kraju umiru?
Da, svi na kraju umiru. Ali to ne treba da obeshrabri. Veruju da će stići jednoga dana tamo kuda su krenuli. Paramith aspush (ispričala sam priču) i obuče haljinu.


***

Sunce obasjava prozor.
Jedan lepi mladi čovek rekao je nedavno da ne smem sabirati. Da treba da množim. I ako negde zapadne nula, da će ona sve u ništa pretvoriti. Dakle, ne treba sabirati. O tome sam mislila do reke. Tamo je stajao neki čovek sa koferom ispred sebe. Tu ne staju brodovi. Možda ponekad čamac. On je bio sam, pored obale, sa koferom sam. Migrira. Nije nikuda otišao jer ne zna kuda treba da ode. Provocira. Ne znam šta čovek sa koferom radi na obali reke sam. Ne znam ni otkud ja tu.






            
                        ne znam.

Tuesday, November 6, 2012

speaking in tongues



Naći će mene naći će ako potraži nadu, naći će, da ima ljudi, ženskoljudih, koji su ljudi sa verom postoje. U nadi nadanja tražeć' sa slutnjom komade prevali sveta u nadi da nać' će onu što traži da nikada ne padne sam. Ako u nadi nadanja potraži prolaz za prikaz svetodrugi što srcu je prisan, o svete, ako ga bude, verujuć šepa po hladu mraza, namet reči ostaće za nemom uspravnom strogoćom, neka ih bude. Neka se stope! Jer mora proći taj čas kad dođe, cepanje šumno uzneće ljude. To biće prvo! Kad čuješ pad pahulje na plastiku nemu, poput snega plastike nerečiv, nova će vera mesta naći u srcu ljudi. A ako u traženju tada udvostručiš sreću, šta ćeš izabrati? Prvu nadu il' susret drugi? U nadanju tražnje za svetom svojedrugim, duh će ti reći, srce će znati da prvi je vetar od susreta nehajnog veći. Veruj u nepare, jer sudba jest takva, nemnoživa blaga ostaće u kutku ugaonih sreća. Ti si čovek što promere sreće ne gleda. Ne sluti. Sve tako jest.


ahtana snt štali milis k verid 
janika ali štamp hteri, o ahtana
semina ker. Aberi vanas isima na udi, 
o ahtana kmel.

Thursday, November 1, 2012

smislene pojave

isuse dragi, koliko ima ovih trenera što sve znaju o životu! ''pespektiva- percepcija-neustrašivost''
sve je povezano. ''očekivanja- sreća- rad''. sve je jednostavno. ''ponavljaj vežbu i postavi sebi izazov''.
druga kultura. ''strah je samo ideja''. treba se usuditi da budeš neko drugi. ''Postaćeš najbolja verzija sebe. oslobodićeš svoju veličinu''. auf viderzen, poznati svete. Krećem u osvajanja, pokoravaću druge.
postaću tarzan. neaboridžin. veliki majmun, izvini, masturbiram kompulzivno. ''dozvoli da sa tobom krenem u avanturu. ja ću ti biti vodič. moj je trip, ali ja sam čovek koji je proživeo mnogo''. ne znam da li mi treba trener, ja sam lucidna. sve imam zavisno od srećnog sata. do svega imam par milja svetlog hoda, zavisno od kazaljki srećnog sata, i na kraju od mene. da li bi neki trener svojim polaznicima veselo rekao: ako imate osobne smetnje, možete zaigrati kakvo kolo i ponavljati ''ja nisam moj poremećaj'', kao u onoj elektronskoj muzici gde se glas čuje na svakih 5 sekundi. da, ja bih to htela čuti. da, u svojoj sam glavi čisti uspeh. često. nakon ovog osvešćujućeg trenutka, volela bih nekom biti trener, pa da kažem sedi lepo, ispravi leđa. samoudeljuj u tišini komplimente, obuci se za uspeh jer tako ćeš se uvek osećati vrhunski, pomozi drugom da se oseća manje bedno jer se dobro dobrim vraća, pretvaraj se dok ne postaneš zamišljena forma i praktikuj srećan kraj... ali ima nešto jače u meni, kao nekakva lopta što poskakuje, na svaku glupost, sranje, nepravdu. gde je vaš altruizam, treneri, kamo vaša tolerancija?



Sunday, July 15, 2012

Vožnja II

Uđem kod Filološkog i naiđe kontrola, sada stalno kontrolišu, i masa ljudi izađe, prepadnuta. Jedan čovek uđe, u beloj košulji kratkih rukava, sedokos i proćelav, gleda ljude što brzo odlaze i kaže kontroloru: ''Prepad, a? E, kada su Srbi toliko trpeli Turke, normalno je da je to ušlo u vene, krvotok, ta dekonstrukcija i razaranje, pa znaš kada će Srbi da nauče da plaćaju karte, nikad! Srbi nikada nisu bili konstruktivan narod, eto, pogledaj i Crnogorce. Za nekog Crnogorca možeš da kažeš da je ili čovek ili gorštak, nema trećeg. E, da nam je sada neki Apis, pa da tokom noći pokoka ove kretene...'' I neki mladić što je sedeo ispred mene kaže: ''ne Apis, već asteroid, samo će asteroid ovo da izleči.'' I okrene se ka meni. Kontrolor mu zatraži kartu, nije je imao, i opet se okrenu ka meni. I onda se treći put okrene i kaže: ''ja sam Mladen. Jako si lepa. Iz kog si kraja?'' Kažem da je to pitanje na koje ne mogu da odgovorim. Sve to sluša čovek u ružičastoj košulji sa kratkim rukavima, koji sedi pored mladića. Izlazim, a čovek u beloj košulji kaže mladiću:'' pa ti, dečko, kao da nisi obavešten, devojke sada biraju, je l' tako? '' Osmehnem se čoveku, izađem. Izađe i mladić. I kaže ''eto, u ime ovog lepog dana, pozivam te na sladoled'', a ja kažem da ne mogu to da prihvatim. I on deluje čudno, deluje da mu nešto fali, ali isto tako osećam da nikuda ne žuri, da ga kapitalizam ne dotiče, kao ni internet i žurba. I tako on stoji pored mene na stanici preko puta Hrama i gleda me. I kaže da se nada da ćemo se nekada sresti, još u nekom životu. I čeka da mu kažem hoćemo li ili nećemo. I kažem da hoćemo. Kaže da bi voleo da to bude ipak u ovom životu...''znaš, ja nikada nisam nikoga voleo, ja sam domsko dete''. I zaćuti. Preseče me ta njegova smirenost. Ima nešto u sebi jako lepo. I ja mu to kažem, i dodam da moram da krenem. Uđem u tramvaj. Onaj čovek što je sedeo kraj njega, u ružičastoj košulji, sada stoji pored mene, u tramvaju. Kaže ''jeste li vi psihijatar ili psiholog?'' Pogledam ga. ''Ne, vidim da ste ubeđivali onog mladića. A nešto nije u redu sa njim, na nekim je supstancama. Vene su mu u redu. Pogledao sam. A vi imate limfatom na leđima, ostaće vam ožiljak kada operišete, sada vas ne boli, ali kada se upali, to je druga stvar. Oprostite, medicina je moja oblast. A dokle vi idete?'' I kažem da ne mogu na to da odgovorim. ''Niste psihijatar?'' - Nisam. ''Onda se usavršavate u nekom polju koje zahvata psihologiju. Znate, kada je Nikola Pašić išao da se dogovori oko podele Banata on povede sa sobom jednog poznatog lingvistu, i kaže mu: ''Vi se na ovoj sednici samo čudite.'' Lingvista ga gleda. I onda, Rumuni došli pa kažu: mi hoćemo deo teritorije, Bugari kažu mi hoćemo, i lingvista ostao zapanjen tolikim pomeranjem granica, i stvarno se samo čudio. i znate šta mu je nakon toga Nikola Pašić rekao: ''nemojte nikome govorite o ovome''. I čovek u ružičastoj košulji, koji deluje kao neki hirurg, ili ekspert klimnu mi glavom i izađe iz tramvaja.



Thursday, June 14, 2012

Terapija, 25




Ležim na stomaku
Ruke su pored bokova.
Glava gleda na desnu stranu.
Tu je neki aparat pokriven čaršavom.
Moja torba i bluza.
I zid, zelen i na vrhu beo.

Pored je jedan krevet, tuđi,
uvek nekoga bude na njemu.
Bila je neka žena, kaže da njoj treba zahvaliti za... to što je nekoga nekuda uputila, a taj neko sjajno prošao kod tog nekog... i onda je rekla švajcarska, nemačka, da može da ode u oba pravca, kao da se stvorila šansa da živi istovremeno dva života, a ona je zaparavo stidljiva, kaže, i voli novac... i uopšte se jako nervira jer nije studirala nešto što je volela... nisam okrenula glavu. Savladaj se, nepoznata, ćuti, nepoznata, ostani nepoznata.

- Je l' treba da se pojača struja?

Taj krevet je bio tuđ, nedeljama je ostao tuđ.
Šef elektrovarilaca, Jovanović, je ćutao na njemu, radio je u Kini, Vijetnamu, Nemačkoj, posle bowena je otišao u Italiju. Bokser je povredio vrat a trener plaća dva evra manje po svakom mladiću za taj krevet, neki deda Velja je uspeo da prohoda, neka žena na njemu stenje, jedna ćuti i leži sa naočarima.

- Možeš preći ovde.

Sednem,
- ipak lezi.
- Gadafijev brat je bio ovde...Seid... ali ta žena, ta žena maslinaste kože, njegova sestra, prva žena koja je završila fakultet u Libiji, lepotica, ja nikada posle nisam video takvu ženu...

- Sad ćemo te obesiti.

I u danima  vešanja sam prolazila kroz druge zemlje, gradove, lisabon, turska, španija, poljska, tako okačena sam gledala brodove u vodi, i opet italija, i još dalje...
- Još dva minuta.
Desilo se da nisam mogla više da dišem, izvini, nisam rekla, izvini, neću saslušati do kraja, a baš je lepo u pustinji...  Znaš, orijentalistički diskurs zapravo podrazumeva sliku u kojoj je svaka nezapadna zemlja ‘’druga’’, pasivna, licemerna, ništa nisam rekla, molim te, ugušiću se…

- Bravo, sutra ćemo duže.
- Evo ti voda, imam filter iz Švajvarske, sjajan je. Pij dosta vode.

Ti nešto kuvaš, je l’ to čokolada?

- Blato, iz vulkana, kuva se na 60 stepeni, vidi kako izgleda blato, ne miriše. Stavi se tanko na foliju i onda se aplikuje ... deset minuta.

- Kada ovde pritisnem udahni.
-Udahni,
-Izdahni

- Je l' osećaš?

***

- Ne mogu više, ovo je da poludiš, ne znam šta da radim
Ženski glas je doadao: ti si se baš opteretio tim bolom
Drugi ženski glas je uzdahnuo, kao nakon dugog kopanja ispod sunca koje odlazi.
Kotlić je sasuo vodu u šolju,
- Da, dobro, nema problema, govorio je čovek u slušalicu
- Nije sporno i da je nedelja, kad hoćeš

Glasovi su bili strašno bučni, bilo ih je mnogo
Majkl Džekson je pevao: I'm bad, I'm bad

Molim vas, budite tiši, nisam se pomerila, rekla sam
Postalo je na minut tiho, a onda su se glasovi pojačali, i htela sam da ustanem da odem, da se brzo izvučem, da viknem, da ih prepadnem.
Nisam. Glasovi su još malo postojali, a onda je nastupila tišina.
- Da, treba da bude tišina, izvini, gužva je, evo biće mračno.
I bilo je tiho kao i pre.

- Pređi.
- Vidiš, ovo je neprijatno, piše potrebno je i treće lice, je l' potrebno treće lice? Nije. Sad ću da pritisnem ovaj kanal, malo je neprijatno, ali izdrži deset sekundi.


***
Možda se ja plašim smrti, i toga da jednom ništa neću moći da uradim

- Nije to, već dugo ležiš i to zamara…
- Ovde izvuci ako se osećaš depresivno.
- Stavićemo indijsku travu.
- Evo ineskt tehnike.
- Evo sudžok tehnike.
- od ponedeljka radimo bowen.

***
Kada sam poslednji put postojala?
Na placu, šuma preko reke je disala.
***

jutros sam bila na bowenu.
imam obavezu da 
pijem vodu.

i još more drugih stvari
koje nestane kada 
kada
kada...
postanem manje 
stvarna, i zato pijem vodu
i dodajem čaj
valjda da
ne odletim i ne postanem
kiša
evo, već ima tri meseca,
 još ništa nije izraslo iz ramena.




Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes