Sunday, February 24, 2013

Barbara (2012)



Tokom osamdesetih godina XX veka Doktorka Vulf (Nina Hoss) radi na prestižnoj klinici u Istočnom Berlinu. Podnosi zahtev za napuštanje zemlje, i stoga je vlasti kažnjavaju i prebacuju u provinciju, a potom neprestano prate.
U provinciji, malom okrugu kraj Baltičkog mora, upoznaje lekara André Reiser (Ronald Zehrefd).
Doktor André se zaljubljuje u Barbaru koja je lepa, krhka i jaka, ljubiteljka klasične muzike, mrziteljka  politike, koja ume da zakrpi gumu na biciklu a Jorgu kaže: Ovde čovek ne može biti sretan.
Barbarin ljubavnik Jorg živi u Zapadnoj Nemačkoj, povremeno dolazi da je vidi i pripremaju plan za Barbarin beg.
U međuvremenu, ona strpljivo čeka i neguje pacijente u okružnoj bolnici. Jednoj Steli noću čita priče.
U danima u kojima čeka momenat bekstva, svakodnevno viđa doktora Andréa.
Jednog dana doktora nije bilo u bolnici. Našla ga je na drugom mestu a on joj je poklonio jednu knjigu Turgenjeva. 

Približava se momenat bekstva a onda 
neko odlazi u Zapadnu Nemačku, a neko sa zapadne strane doktora Andrea seda na stolicu.


Vrlo senzibilan i delikatan film koji je režirao Christian Petzold.
Pored otvaranja i zatvaranja ličnih svetova u pričama i mimici, film poseduje i interesantnu kombinaciju zatvorenog i otvorenog prostora.  
Kadrovi su uvek nešto bliži i manji u odnosu na one skandinavske i savršene.
Izuzetno teška tema ispričana neobično lako.

Stoga, ovaj film ne može u sebi da sadrži druge odrednice osim:
Snažan i čudesno lagan.











Tuesday, February 12, 2013

Vizije, harmonika, klasika



Naša draga i lepa Boka svira žestoko i hoće da kaže šta je sve dobro. Tako sam saznala da divno sviraju Viatcheslav Semionov, Yuri Shiskhin, Petar Ralčev, Jovan Pavlović i mnogi drugi.

Ne tako davno je mladi kompozitor sastavio jednu apsolutno fenomenalnu kompoziciju za jednu Harmoniku, a u kompoziciju je uveo i dve Violine, Violu i Violončelo i jedan Kontrabas, a onda je nekoliko instrumenata pomnožio.


Kompoziciju je smislio Matjaž Predanič, koji najčešće svira u Sloveniji, a izuzetni solist je Mirko Jevtović.




VIZIJE
Za hromatsku harmoniku (dugmetaru) i gudački orkestar












Ludaktor- vlasnik beskućnih misli



Jedan ludaktor je izgubio daske po putu.
Sada ih traži, skuplja i povezuje.


Do tada, jedan momak pevuši, jedna devojka iza mene pevuši, oboje imaju slušalice i ne čuju stihove koje slučajno, melodijom poneti, šapuću. Da su se slušali, bila bi to ljubav veka.

***

U međuvremenu se desilo da je jedan čovek ovako rekao: ozbiljno se ja bavim naukom. A čime se vi to bavite?, pitala sam ga u međuvremenu. Pa vidiš, ja ulazim u pragove neurotransmitera- odmah mi je odgovorio. Mislite bez tehničkih pomagala? Mislim bez tehničkih pomagala. Mislite na svakom delu planete? Mislim, da, na svakom delu planete. A zašto? Čovek ućuti pa kaže: šaljem poruke. Mislite?- I tu klimnem glavom na gore. Da!- viknu čovek, ali i dalje sve u tišini. I šta kažete, kosmos je neviđena stvar?, pitam sa rukom na usnama. Kaže: ja sam stigao do petnaeste dimenzije. Do petnaeste?- pitam i polako kuckam prstima po stolu. Pa dobro, stigao sam do četrnaeste kosmičke dimenzije, nisam smeo u petnaestu da ulazim. O čemu je osma?- pitam bezradosno. Osma je o nastanku života, poznatog sveta, rasipanju i uništenju sveta- kaže čovek sa brkovima i bradom. Mislite na dinosauruse i tehniku? Da, na to mislim. O čemu je deveta? Čovek tu postade još malo tiši i malo se nagnuo ka mojoj ruci u kojoj nije bilo mikrofona:  O spajanju tehnike i nauke, tj. nauke i veronauke. Sad, nije važno da li sam ja gledala u prozore ili ivice prozora ili sam gledala u oljuštenu drvenariju, ali sam mu rekla, baš ovako: Vi mislite da je to moguće? Molim Vas, ako ste planirali da pričate o Mesecu, izbacite to još sada. Čovek je ustao, otišao do kraja zelene klupe i kao da se presabirao da nešto nije pogrešio, računao je.


***
Ne znam da li su ti već javili-ima tih beskućnih misli, što oko mene, oko tebe lete. Traže mesto da se nastane. Da se o njima piše, ozbiljno, ozbiljno! Ako se sa njima pozdraviš, pustiće te teško. Tako se postaje ozbiljan čovek, bespovratno ozbiljan hod vodi u bezradosne dubine, gde više nije bitna boja koraka, o tome se ne misli. Zato samo posvedoči da ih ima, ne pozdravljaj se sa svima.
Ako ih pozdraviš, možda ti dođe Greticin san u snove jer i snovi kruže.


***

Greta je legla na krevet. Gledala je u zid. U plafon. U zvezde na plafonu.
I eto, dva puta je protresla nogom, i našla se u starom pozorištu.
Dobar dan, (gomilu misli kao konce balona koji ne lete drži gospođa riđe kose u crnoj haljini koja nas pozdravlja). Evo, reći ću vam: Dve mlade glumice šetaju, to Greta sada gleda, šetaju ćutke, ona ne čuje da li lepotice pričaju, ali shvata da daju omaž nekoj avangardnoj glumici. Greta se sada nalazi na većoj visini i čuje govor, njihove rečenice iz neimenovanih filmova. Greta vidi da one tako lepe i slobodne šetaju, drže se za ruke i skaču u vodu. Greta pomišlja da ispod tog mosta sigurno ima oštrih ivica, Greta je zbog nečega oprezna- uverava nas pokazivačica Gretinog sna- ali one skaču, drže se za ruke i skaču, i Greta shvata da je nebitno odavanje počasti toj glumici. Greta ih sada gleda kako izlaze iz vode i nastavljaju da se drže za ruke i hodaju. Potom se jedna scena osvetljava, vidite?, to je prostor u podnožju šume koji je obasjan ružičastom svetlošću a na sceni je ona avangardna stara glumica. Greta se pita šta će ona izvesti: sigurno dramu?, ali gospođa je u kostimu, vidi se njen brushalter, jak i čvrst, crn. I malo stomaka i potom sve je crno, sve sa mašnom u kosi. Glumica imitira foku, i juri po sceni kao foka, foka! Sve u krug. Greta se plaši te brzine, evo je skupila svoja kolena, evo sada misli: šta je sa kolenima i stomakom te glumice? Da li je sve pocrvenelo? Međutim, Greta vidi da nije i da glumica može tako da se kreće jer je gospođa glumica poznata i slavna. Potom se osvetljava nova scena iznad prethodne, vidite? Na sceni je muškarac koji sedi raširenih nogu. Ima haljinicu crne boje i sokne, cipele i masnu kosu, i sav je u kostimu devojčice, ima kosu na paž, vidite?, i smeje se i pljeska rukama… i smeje se tako ružno da Greta ne zna da li se on glumici divi ili  se svima ruga. U Greticinoj glavi postaje bučno, onaj neprijatni čovek se još glasnije i još brže smeje, toliko brzo da se Greta sasvim isprepadala, eto sad će Greta da se probudi a ja moram putovati dalje. Zbogom!, dobacuje voditeljica snova otresajući pepeo koji je pao sa muštikle na crnu haljinu i ustaje povlačeći balone po podu.


***

Čovek tamno smeđe kose u pidžami i bade mantilu priča: A ovako nema šanse? Bilo je ranije prostora za promenu ali mi nismo umeli da reagujemo, nismo čak ni znali da se zeleno može izbrisati gumicom, da tako kažem, nismo slutili brzinu promena, kao ni to da će brzina postati takav hit. Da smo znali, mi bismo drugačije postupili.  Ali gledaj, dragi moj, pogledaj moje ruke, i pogledaj sve nas ovde u redu. Mi smo deformisani. Mene lekar neće da pogleda, a valjda sam i ja neki doktor nauka, nisam medicine ali sam građevine, meni fale dve godine do penzije, a ja nemam da uplaćujem, imam taj artritis. Pogledaj moje ruke!
Na to, nešto mlađi sedi čovek u jakni sa gomilom papira mu kaže da je imao saobraćajnu nesreću davno: Vidim, ali znate, meni je ostala žica u glavi. Rekli su, ja sam tada bio mlad, rekli su mi da mogu u penziju, imao sam saobraćajnu nesreću, znate, i mogao sam da budem mladi invalid. A ja, imao sam tridesetak godina, bilo me je sramota od nerada, strahovao sam da se takav nikada neću oženiti i nisam prihvatio. A sada, sve je to počelo da uzima maha. Sada me šalju na preglede, idi tamo, idi tamo, i evo me, krećem se, sutra idem na neki konzilijum, ja ne znam ni koji je po redu. Eto mene je tada bilo sram. A sada mi ne daju penziju a koliko razumem treba manje da se krećem. Bio sam budala....


***

Sela sam, podigla noge, doduše ja i ne znam ko još putuje, vetar ne prestaje da duva, krenula sam da se vratim pa da pođem... vidim devojku koja bi lako mogla da se zove Greta, a Greta se u grču pritisla uz prozor, glava joj poskakuje uz staklo, glava je boli, ali Greta ne uzdiše. Iza nje sedi čovek sa bradom i brkovima i broji nešto na prste. Dva čoveka sa leve strane sede i pričaju. Jedan ima nakostrešen čuperak pa deluje kao da mu žica viri iz glave a drugi objašnjava šakama, maše poput dirigenta, mada neuravnoteženo, čini se da mu šake idu prema spolja. Dve gospođe u crnom sede skupa, mirišu na duvan, izgledaju kao da su glumice, a jedan ludaktor je izgubio daske po putu. Sada ih traži, skuplja i povezuje.

Do tada, jedan momak pevuši, jedna devojka iza mene pevuši, oboje imaju slušalice i ne čuju stihove koje slučajno, melodijom poneti, šapuću. Da su se slušali, bila bi to ljubav veka.





 ***
Izmišljam, naravno da izmišljam
istoriju putnika koji sede oko mene.
Ali već mi je naznačeno u mimohodu, 
da kada sediš u Gretinoj blizini, 
a ona se čudno izvijala ranije, 
poput onih trava u vodi, nemo,  
ona je plesala, u tišini plesala 
i tom plesu kao da kraja nije bilo,
a bilo je, jer je Gretica počela ozbiljno 
da grli i mrzi sve beskućne misli,
da ih hrani i pazi i naziva svojima, 
prestala je da pleše, da, 
desi se kada si u njenoj blizini
da tada osetiš umor Gretine radosti 
zbog duge nepokretnosti u stajanju,
potom zaspiš i odjednom si u
starom pozorištu.






Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes