Saturday, December 29, 2012

O poziranju


U pošti radi jedan mršav momak. Do njega sedi polu-devojka, polu-žena u beloj košulji. Mladić skoro da nema kosu, ona ''Polu'' ima kosu do pola tamnu, od pola svetlu, na vrhu skupljenu u repić, sa šiškama na čelu. Draga Katica je odlučila da pošalje knjige na istok. Imate li pismo dovoljno veliko za slanje knjiga? Ona ''Polu'', što je do tada emitovala organizovanost, se uplašila, čak je rekla da broji marke, a zapravo ih nije ni brojala, pogledom je letimično prelazila preko njih. Draga Katica je zurila u repić. Brojim! Viknula je na nju šalterska službenica gradske pošte i histeričnim pokretom ruke pokazala na sredinu šaltera gde se nalazio prazan stalak za papire i hemijska olovka. Draga Katica se dosetila da je sigurno u pitanju nevidljivo saopštenje na kom piše ''pauza'' ili ono pažljivo sročeno i divno odštampano ''stanite u jedinstveni red i pređite na drugi šalter''. Draga Katica se osmehnula polu-ćelavom mladiću rekavši: želim nešto da vas pitam. Mladić se sledio. Lice mu se zateglo, slepoočnica mu je pulsirala, to se dobro videlo, draga Katica nije mogla videti i levu slepoočnicu, ali je intuitivno usporila glas: želim da pošaljem knjige avionski, treba mi pismo za njih, ili kutija, da ih stavim. Imate li ovako veliko pismo? Pokazala je rukama dimenzije. Mladiću se izgleda sušilo grlo. Pokazao je na neko maleno pismo. Ne, rekla sam vam, za veće knjige. Mladić bez kose, polu-ćelav je rekao da ima i većih pisama, i pri svakom sledećem pitanju drage Katice kao da je umirao, kao da se pitao kad će se drama završiti. Draga Katica je pogledala oko sebe i zapitala se šta nije u redu sa njima? Da, šta nije u redu sa njima? Možda ne odgovaraju jasno jer nisu navikli da budu pitani. Jer žive u zemlji u kojoj se mali čovek jako malo pita, ako se uopšte za nešto pita, ili da, ima ona krasna rečenica ''nismo u poziciji da pregovaramo, zato...'', ne, ima onaj divan izraz koji se proturi umesto zaključka a jednostavan je, sasvim je lak, probaj: npr. ''mi mislimo da se treba suprotstavljati divljem kapitalizmu, tako da...'' Tako da, možda su jednostavno glupi. I to nekada treba uzeti u obzir. Pomiriti se sa tim. Zašto ovih dvoje ljudi na prelazu mladosti u srednje doba ne žele da razgovaraju? Katica ih je još jednom pogledala. Odlučila je da knjige pošalje dhl službom. Ima još jedan slučaj. Jedan čovek dugo nije želeo da priča o sebi, a ljudi su voleli njegove uspehe, briljantne osmehe. Pričao je o brojnim pojavama sa uzdignutom obrvom, desnom, pomalo raščupanom na samom luku, ili o nekim situacijama, ali o sebi on nije govorio, nikada, ni jednu jedinu reč. Jednoga jutra se probudio sa neodoljivom potrebom da se ispriča, da nekome kaže nešto o sebi. Kroz prozor terase je video okačen veš, nije mogao ostati u mestu, izašao je i koga je sreo tog dana, a bio mu je blizak, govorio mu je šta radi, brzo je pričao, sreo je neke ljudi sa kojima se često sretao, u samom predvečerju na balkonu je ćutao sam. Jasno, dugo se nije vetrio, nije dao da iko napravi promaju, sav je u memli, sam. Eno ga, skida veš sa konopca i konopac odvezuje.
Međutim, ne pokažu se sve nijanse u jednoj kretnji, ne kažu se ni sve tišine nepričanjem. Ima ćutnji u kojima se puno priča, a opet se ne prave veliki pokreti. Na primer, u jednom mračnom danu se desilo da je smeli mladić sa prelaza mladosti u srednje doba pozvao devojku sa prelaza na kafu. Rekao je da voli sunce, još od pojave boga Ra, zatim je pričao o poslovanju firme, potom o lošim odnosima kojima je bio svedok, tj. o prošlim ljubavima, kojima, čini se, nije ništa oprostio. Devojka mu je otela mikrofon i držala ga čvrsto sve vreme do kuće. Da, ima i ćutnji onih logoreičnih. Na primer, ona nije htela (a ona ima dobru karijeru) da govori o svom suprugu. Kako je?- dobro je. I da je niko ništa ne bi pitao, ona je pričala o svemu što joj se desilo tog dana, o vlasnicima kompanije, subotama kraj bazena, ali čekaj, daj mi reci šta... ne, šef je pravio žurku, trebalo je da ode na roštilj, naglas je čitala imena mogućih dadilja i slobodnih žena kojima bi mogla da da decu da  ih pričuvaju. Ali, čekaj, tvoj muž dolazi... kad on stiže? Ah, našla sam broj jedne super žene, znaš, ona je uvek slobodna.
O nekim stvarima se ćuti, usporava dah. Ne može se reći tek tako- mrzim svoj posao, ne može se reći- ne volim što moram da sedim tu i gledam neke vas kako šetate obavijene smehom, ne može se reći da čovek ne ume nikoga da voli, da je drugi čovek kulturološki nedotupavan, ili da je muž slab ili nezainteresovan. Ne, sve se to prećuti, ili se pokuša nadglasati postavljeno pitanje i vreme u njemu. Onda kod pitanog glasovi postaju sinhroni, dok hor u glavi ne počne da peva kao jedan a taj jedan glasno vrišti da je sve dobro. Ima i onaj slučaj, ono kada se u tišini pričaju iste priče. U gomili. Gomila pljeska a svaki put se priča ista priča. Jedna mala gospođica se pobunila: to ste već ispričali, zašto se svi smejete, pa ovo je poznata priča. Ko je nju doveo, pitala je debeljuškasta žena svog supruga. Suprug je gladio bradu i napravio se da ne čuje. Ima stvari koje se sasvim prodorno čuju, udare kao grom, jako, bučno, a onda, to ćeš videti prvo po položaju ramena, deluje kao da je nešto pored čoveka palo, pa on malo savije ramena na gore, kratkotrajni trzaj, a onda se zauzme neka poza. Juče su razni raznima, a i sutra će, čestitali Božić i Novu godinu, a stara gospođa sa zlatnom kosom, koja uvek akcentuje svaku priču sa ''moj zet skija a svoju ženu, vidite, nije naučio da skija'' je rekla takođe, a zapravo je čitavog života bila komunista. Poza ima raznih. Odjednom oživljeni likovi postepeno ili ubrzano gube smislenost jer imaju varijabilno trajanje, a pored toga i sjajan sluh, ne za pesmu, razume se. Ovde će se metaforičkim cementom zalepiti nekakav okrajak, jer se neki kraj ipak mora staviti, samo na kratko, da se malo stvrdne: ako laž ima kratke nožice, poza, maskirana bliznakinja, ima još i duge ušice. Stara gospođa zlatne kose, poznata kao ''bouna note'' ili u mladosti izvesna kao nikad-više, sad ispraća goste i pravi nekakve grimase tako da linija usnica pokazuje treperavu krivulju na gore. Gospođa ''buona note'' ne drži buriće na terasi, a ipak je uspela da napravi kiseli osmeh. 

Monday, December 24, 2012

Filmovi za prijatno razbucavanje




Sidewalls (2011) (Zidovi koji nas dele) (špa.Medianeras)
Martin kaže da Buenos Aires oslikava ljude, njihove nesavršenosti i mane.
Martin kaže da ima fobije.
U istom gradu, Marijana misli da nije ništa izgradila, a arhitekta je. 
Marijana ne voli liftove.
Marijana ima knjigu koja je frustrira.

Ovo je film o ljudima koji ne sanjaju tuđe snove. Film o odnosu arhitekture i stanovnika grada.
Film o nekim ograničenjima. O momentu kada ona prestanu da budu važna.
Film o mimoilaženju i snazi vere da će se jednog dana desiti susret.
Film o ljudima sa posebnim senzibilitetom.




Beginners (Početnici) (2010)
Nakon majčine smrti Oliver je saznao da njegov otac ima rak. Da je otac gej. Otac tada ima 75 godina. Otac je radio u muzeju. Oliverova majka je bila Oliverovo detinjstvo, išli su na izložbe, u muzej, bili pravi partneri u avanturi. Oliver je nekoga upoznao. Sasvim posebnu Anu. (Oliver je, takođe, vrlo poseban.) Priča nije posebna, poseban je način kako je priča ispričana.

Ovo je film o snazi čoveka koji ne posuđuje identitet, o tome šta sve čovek može da oseti, o tome šta čovek jeste.
Film o ljubavi.  
I ponovo, film o ljudima sa jakim senzibilitetom.




The World is Big and Salvation Lurks Around the Corner, (Svet je veliki i rešenje vreba sa svake strane), (bug.Светът е голям и спасение дебне отвсякъде), (2008)
Bai Dan igra ‘’tablu’’, igru koja uči kako se otvaraju rajska i carska vrata. Njegova žena vremenom postaje ‘’baba Slatka’’, prava čarobnica za kolače. Njihova ćerka sa mužem i sinom odlazi iz Bugarske, ne zbog bajke, već stoga što nisu mogli više da trpe ni Živkova ni diktaturu. Godinama kasnije, bai Dan odlazi u Nemačku jer mu je unuk u bolnici. Nosi sa sobom ‘’tablu’’. Unuk se ničega ne seća. Deda ga vodi na putovanje. U tandemu otkrivaju sećanja i svet.




Hvala na strpljenju. 

Saturday, December 15, 2012

Razgranati identiteti




U šumi- šuma stabala. U šumi, šuma priča. Kraj šume sipi kiša. U brdu malenom gde su jagode nekada rasle, tamo na desno stoji bela breskva a sasvim desno je polje oraha, šljiva i priča. Za početak, ako osećaš protivrečnost u svojim uverenjima, dobro je da odeš, prvo, na levu stranu, sasvim u levo, gde je polje primarnih iskustava. 
Približi se. Pogledaj ono stablo. To sam ja. Pokušala sam biti nevidljiva, odlazila sam u radnju i nikome se nisam javljala. Kada sam nestala sa ulica grada u kome nisam htela da dišem, neko je majci rekao: ona je zatvorska službenica zapravo?























Tako nevidljiva, mislila sam o drugim stvarima. O talentu za unošenje u svaku priču. O dugom povraćanju za ono bez duha. Jednom sam čak upala na neki prijem. Mnogi su sedeli oko stola, uzeli su viljuške, potom su uzeli noževe, i seckali mesa u ćutnji. Tada sam shvatila gradaciju alijenacije. Jednom je prijem bio u mojoj glavi. Dva Arapina su sišla sa kamile i pitala me kako se usuđujem biti toliko drska da ih nijednom za četrnaest godina ne pozdravim. Kada je reč o identititetu, pogledala me kamila, prvo se mora duboko zagledati u alternitet a onda u alijenaciju. 

















Identitet je promenljiva struktura. Menja se sa kišom. Sa šetnjom u društvu po kiši. Rešava se i redefiniše u interakciji i stalnom pregovoranju sa knjigama, ljudima, sobom. Ja nisam dve. Ja nisam mi. Ali nas je dve koje ličimo. Jednom smo se šetale, pričale o knjigama. Protresli su nas isti autori. Drhtale smo misleći na sve knjige koje nikada nećemo videti. Ne, već smo nehrabre i time nepotrešene. Ona je moj unutrašnji glas, a ja sam njen. Tek kada razgovaramo uspemo da shvatimo šta nam se dešava.









Ja sama samcita mogu da se zagledam duboko. Mogu da odem daleko. Da prepoznam  poroznost granica. Nekada me privuče tuđa snaga. Posebno snaga koja može biti snaga centra, ali se svojim izborima našla na margini. Tek zaustavljena na obali, u pokušaju da razumem tuđu, uspem da shvatim svoju. 















Opasnost od zaboravljanja stalno preti da poplavi sve velike površine vremena i prisiljava da one veze između izgrađenih delova sveta ostanu otvorene. Otuđenje od vlastitih predstava iz prethodnih faza ugrožava integritet.









Ako se u kolektivno življenoj memoriji ne poštuju lični rituali, nastali u vremenskim uslovima, dolazi do destabilizacije fiksnih tačaka, a suživot ostaje osuđen na praćenje otkucaja časovnika.






jer identitet se ne kupuje u radnji.
niti posuđuje iz reklama.


















Eto, to je rešeno. Ali imam još fotografija i treba nešto da ubacim. Improvizovanje je deo otkrivanja. Ko otkriva? Ljudi.  Svugde ima Ljudi. Smeju se. Plaču. Nekada govore jezicima izgubljenih ptica. Hrabre. Misaono gravitiraju, emotivno migriraju, amplitudno, jer su posve nelinearni.

























Mrze ograničenja, poput Strele hteli bi na drugu obalu, hteli bi u sebi ''bezobalnu povjest njemačke filozofije'', hteli bi da im niko ne krši grane, a ako pokuša videće golo srce, nema šta drugo.
























Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja, rekao je Vladan Desnica.  







Ne postoji nikada jednom do kraja življen identitet. Čovek skida slojeve. Otkriva sebe. Fludian je i promenljiv, razgranat. Identitet koji imaš u snovima je verovatno katkad sličan onom kada šetaš ispod breza ili je sam breza. Moj je ona bela breskva. Listovi joj trepere. 
  

















Friday, December 14, 2012

Morski konjic


photo 

Neki je istraživač rekao: Gospode, to je mužjak a ne ženka!
Ali gospodine!, pokuša da mu se obrati mladi asistent. Upravo je obrnuto!
Dosta! To je mužjak, a ovo je ženka!

Možda je slučaj bio takav ili sasvim suprotan, ali mi danas smatramo da muški morski konjici mogu da zatrudne. Postoje dve verzije kako se to dešava, a obe pričaju eksperti. Dakle, to se dešava tako što ženka prođe pored mužjaka i baci jajašca na njegov rep. Rep je sunđerast pa se jajašca sasvim zalepe. Ostalo možeš da zamisliš (taj put ikre od repa do trbuha). Prema drugoj verziji ženka oplodi mužjaka tako što ubaci jajašca u njegovu trbušnu kesu. On se posle grči kada izbacuje mlade, tj. kad se konjiči/ oždrebljuje.

Ono što imaju slično ribicama su pokreti leđnog peraja koje treperi što predstavlja jedan način kretanja, a drugi način čine dva peraja sa strane, koja sasvim liče na uši, ali kada se bolje zagledaš vidiš da se uključe i isključe, trepere, sasvim brzo. Šta je još interesantno? Prema onoj prvoj verziji, na repu mužjaci imaju rupice koje ostanu od ikre koja kasnije ode. Nekada mužjak ima i 250 rupica, što je poprilično mnogo i ne znam šta znači kad si toliko rupičast u morsko-konjičkom svetu. Osim toga, repom se drže za biljke da ih struje ne odnesu, ali u tom položaju i spavaju.

                           
1. morski zmaj photo;  2. Listoliki zmaj, photo
Bio je, svojevremeno, u filmiću o listolikim zmajevima (National Geographic Channel) i jedan tip, koji nije marinski biolog, već se na obalama Australije zakucao u kamp- prikolicu i izučava ih već trinaestak godina. Tip je zapravo car i živi fenomenalan život. On kaže da listoliki zmajevi, oni konjici slični podvodnom bilju, liče i na kineskog zmaja, u travi sasvim iščeznu a žive na teritoriji koja nije veća od 10 m2. Uglavnom svi konjici žive u plićacima (listoliki samo tamo), ili tamo gde ima dosta planktona koje donose morske struje, po grebenima. I kada naiđe oluja, njihovo stanište se nekad nađe na obali, a čovek svojim delovanjem takođe utiče na razne promene. Uglavnom, taj tip kaže da je uočio način za razlikovanje listolikih zmajeva  a to je prema šari njuške, beloj šari koja je kod svakog od njih različita (sistem sličan razlikovanju ljudi preko otiska prsta) i nalazi se na njuški tako da je sasvim moguće razlikovati ih i reći ko je čiji rođak ili otac-majka ili šurnjaja. Ovaj tip kaže da ih je jako teško naći i da ih je do sada, suma sumarum, sreo oko 150.
Ako mene pitaš, apsolutno svi morski konjici spadaju u najlepša stvorenja ovoga sveta iako one čokoladne mažnjavam bez blama, kao i većina ljudi.

Evo jednog filmića koji sam snimila prošle godine, a reč je o veselom haremu-koloniji, gde je jasno da se repom i hvataju, ne samo dva već i više konjica, i jednoj drugoj grupi, koja, čini se, spava sasvim odvojeno.







Thursday, December 13, 2012

Salon



Poput čekaonice
gde mizerija neokrečenih zidova
tera na stidljivost.

Stolice neudobne,
Čaj dobar.

Svi za jednim stolom,
k'o na prazniku.

Tamo gde nesto steže, na
socijalizaciju upućuje.

I sasvim nehotice, postadoh šef stola u remiju.

Te žene, oko mene, na mnoga dodvoravanja
navikle.

Jedna oslovljava svaku drugu sa: pičko
a mene pita: može jedno kafico?
jako draga žena.
ona mi se najviše svidela.

Muškarci
pili,
kartali,
čitali
besedili.
osetljivi na lepotu
to je jasno.
pa tuga zbog statusa ili godina
na tren izbije.

Gospođa kaže:
O čemu ovi muškarci toliko seru.
O politici, jebem ga?
(I otegne po mađarski.)

I kako misliti o ovakvoj sreći
(kad si, recimo, u mraku
prirodno da svetlo zasmeta)
geometrija svetlosti ima
posebne zakonitosti.
i to je deo mene
tako kažu,
to što tako pričam.

i shvatim opet
da je sve bilo na pravom mestu,
u pravo vreme
i da svako moje iskustvo ima prizvuk trajanja.

I ne pitam se šta koga raduje.
Ali dobro je reći šta koga boli.

Sedim za stolom
igram karte, a gospođa drugoj kaže:
igraš mila, bićeš jebana ako svršiš.

Neko prođe i kaže:
što ti lepo igraš karte.


Verbalna podrška je jako važna.
I svaka druga.

I budem svemu na tren bliža.

Gospođa bi rekla:
svaka muva na veće govno leti.
Šta to znači?
Druga bi rekla:
radost u kući.

(2009.)








Monday, December 3, 2012

Julian Smith

Drugom prilikom o nekom drugom.
Ovom prilikom, kratak spomen na Juliana.
Danima pevam neke pesme, pa mislim, možda me prođe ako stavim na blog. Ako ne znaš, on nije baš pevač, več je komičar, glumac, producent, youtube star, strašno kreativan i mlad. Ima svoju I Made This for you internet televiziju. Kritički je orijentisan prema brojnim temama koje razrađuje često jako lucidno kroz vrlo zabavne video snimke. U početku je igrao lik Jeffery Dallas-a, mladića koji je pomalo naporan, socijalno-autističan (lik sličan karakteru Eric Cartman-a). Osim toga umetničko ime u jednom nizu epizoda mu je bilo Mr. Timn, tip koji  ume da bude vrlo zao stojeći na prozoru, koji postavlja sjajna pitanja i priča 1000 reči u minuti.
Sam piše svoje scenarije.
''Everything's Okay Now'' & svi ostali video snimci će te jako nasmejati.
Osim ako si namćor i glup.

dakle, Julian Smith














Sunday, December 2, 2012

Martin v Zagreb. Martin iz Zagreba.



Pisala sam. Pisala sam. Čitala sam. Čitala sam.
Oj oj oj
Kupila sam knjižice, ružnjikave im korice
Oj oj oj























a onda sam htela da pijem jogurt. Dan je grozan. Jogurta nije bilo. Prevođenje može biti jako naporno. Bio je tetrapak sa mlekom u frižideru. Ajme avanture! Kada sam ga sipala u čašu, videla sam da je to jogurt. Pogledala sam u tetrapak. Tako je kad u sebe posumnjaš zbog sitnice. Piše na njemu ''trajno mleko''. Ne dugotrajno, ne jogurt. (trajno mleko, marka: Dukat) Potom se u sobi, na monitoru, umesto kornjače koja nosi grad na oklopu prikazala slika drveća koje na vrhu grana ima pečurke (vista program ima taj desktop, nije do mene). Pijem, dakle, jogurt i ono šta ne bih skoro nikada slušala ni odmorna ni umorna jeste priča o ekonomiji (nedavno je mala sestrica rekla: mene ne zanima sociologija, filozofija, teorije, kapiraš, ja mogu da naučim best of od filozofije, sociologije ili da pogledam kad se neko rodio čisto da tebe ispoštujem), nikada, i odjednom se čuje glas koji na engleskom jeziku govori o nekakvim principima zarade. Da, otvorila sam previše prozorčića (en. tabs). Na nekom je sigurno stajao taj mladi Azijat, sigurno je Azijat, i nedvosmisleno je pričao o nekim principima kako treba brzo sakupiti novčanice. Meni tu zapravo ne smeta mladi Azijat, već ravni glas koji je nekom tonskom pupčanom vrpcom vezan za ekonomiju: algoritam, berza, algoritam govori kompjuteru informacije šta da radi, komplikovana trgovina, svaki je sekund važan, da li je algoritam samosvestan, to ne znam. Frustrira. Nisam znala šta sam pritisla i na kom je prozorčiću on tačno sedeo (verovatno je sedeo dok se snimao), samo sam malo viknula: ne zanima me i glas se ućutao. Pored čaše je sveska. Jedna stranica je ispala. Ne razumem šta piše. A moglo bi biti ovo: 

Izgubljen u Springfildu

Išao je ispred mene i jako ozbiljno posmatrao gorgojle. Išla sam za njim i posmatrala gorgojle. Jedan se ljutio, i drugi je bio ljut, ne bih znala da kažem koji je bio najljući. Nešto je rekao, ne sećam se više. I' m gonna get you, mislim da sam se setila te opsesivne tuc-tuc pesme. Sećam se da smo potonuli u grad i onda se popeli na neko brdo. Nisam više srela to brdo. Gorgojle sam ponovo videla. On je išao ispred mene, dodirivao neke nevidljive pojave, išao je ivičnjakom, stopalo ispred stopala, ruke raširene, ja iza njega gledam ruke i marame. Jednom me poveo u umetnost. I tako smo ceo dan bili tamo. Prvo su to bile neke figure od mesinga, pa skulpture, pa još veće, stvarno velike, obojeni lavirinti, jedan čovek koji svira violinu, ima kćerku koja svira violinu, pričali smo i listali knjige na francuskom. Desno je Venders, a sa leve strane, kao što vidite, tu su polica i gramofon. Posle smo bili u grafitima, u manje obojenim lavirintima, pomalo uflekani, gladni, jeli smo u meku, koji je do tada bio samo pišaonica, jer nismo više mogli ostati gladni a ništa drugo nismo videli u blizini, ja sam dobila mali poklon-kupon, sledeći put mogu uzeti pomfrit besplatno.Ura! Onda se putovalo. Ne znam u detalje kuda, nikada neću umeti da ispričam tu priču tačno. Slušala sam ga, 11 sati sam ga slušala. Držali smo se za ruke i kao da je vozio neko treći, nevidljivo. Posle smo igrali bilijar, pili pivo sa limunom, on je bio blag, ja dražesna i tako smo se zaljubili.

Šest sam sijalica upalila. Čekaj. Sedam. Lepa je sveska, bela, sa ispisanim stranicama tu i tamo. Sa crtežima. Na desktopu je umnožena slika neke male devojčice izvanzemaljske koja ima keramički efekat. I baš je grozna. Dovoljno grozna da ti dam da ovo pročitaš:

Stereotipi rano lete

Sedim i svetlo je.  Da, reč je o prošlom i sadašnjem. U onom prošlom smo i ti i ja nosile pantalone. Ja ih i danas nosim. Ti nosiš haljinu sa malim brošem. Broš ne daš, broš će te ubosti. Na tvojoj lepoj, lakoj haljini maleni broš. Sedim pored tebe. Ti mi kažeš kako treba da se gleda taj broš. Onda si svojim slabim rukama, koje jako mirišu na bukete onog sitnog cveća, pokazala broš koji je postajao veći od tebe, veći od mene. Ljutiš se što ne vidim isto, da, rekla bih da si razočarana. Meni je žao što ga dugo gledaš, usudiću se: izvini, zašto misliš da treba da ga nosiš? Mislim da ne treba ništa da posuđuješ. Brinem se, kako ne razumeš, kako ćeš ti sa haljinom i brošem u svet? Skini, molim te, tu odeću. Obuci pantalone, svoje.

Da, ti stereotipi ne biraju godište, to je tragedija. Dalje u svesci su na jednoj stranici kosinusi, sinusi, i tangensi, nešto je u trećem kvadrantu povučeno, izračunata je površina nečeg što liči na pauka ili na vatromet- pahulju. Nekad pomislim da sam imala jako puno života kojih se sada sećam kao udaljenih priča. Sve stvarno, nije stvarno, ali o tome drugi put. Piše pored onog nacrtanog vatrometa: pronaći jednačinu za vedar tekst. Jedan vedar tekst je dobio Vasilis i uzvratio je veselom slikom. Potom je Vasilis dobio veselu pesmu koja je imala dvostruko značenje: jer je pesma bila pisana posle koncerta, posle prelazaka nekih strašnih tačaka sa nekim čudnim biljkama, negde oko pola šest ujutro, kada je koncentracija bila već za taj dan ostarela. Vasilis je onda uzeo drugi ton, manje veseo, više smešan. Ovo nije takav tekst.

Početnici u vremenu

U novembru nema trešanja, a trebalo bi da ima situacija toliko ludih da dođe neki pop koji se dere, užasno sporo viče: hej, imam trešnje!, baš tu pod tvoj prozor. Onda bi ga ti pozvao gore na sprat na džez, utišanu svetlost sveće, malo vina? Nemoj da se smeješ. A on se smejao, on za sebe kaže da je stari isluženi brod. Sve njegovo govori da neće da bude sam, ali kada ga pitaš ne, on je stari izlupani brod. On sav treperi, on često treperi, nekada ne treperi pa zatreperi. Kaže da je pre bilo strašno, toliko strašno da je osećao da nije imao šta da izgubi pa je napustio jedan fiksni život i sada ih ima nekoliko mobilnih. On ne shvata da mu treba vreme, veće vreme da razume sve te živote jer čoveku je potrebno vreme da shvati šta mu se dešava. Čovek samo naknadno može da kaže šta mu se desilo. Ali on ne pravi pauze jer se onda oseća kao brod bez jedara. Hoćeš da sednemo na klupu?  Žena do mene prekida vezu i kaže: Pogledaj Begginers. It's a must!

Šta će biti sa kaligrafima? Sve se menja, ili font ipak nešto o čoveku govori?  Rukopis mi je sitan, dobila sam buket komentara: ti sitno pišeš ili ti baš sitno pišeš. To bi moglo nešto da znači. Dešava mi se da sam počela da pišem na stikerima. I samo na nekim malim papirima. Hoću to da menjam. Danas sam kupila veliki blok za pisanje. Treba zapisivati ponekad svoje misli i na papiru. Iznenadićeš se jednom. Ova rečenica bi pre samo pet godina zvučala ludački. Ako uspeš da pročitaš iznenadićeš se dva puta. Svemir je samo preludij za ono što nam još valja reći, to je smislio neki Ihmad. Evo, ja ću početi da mešam za sebe jedan zalazak sunca, još jedno opšte mesto, malo mirisa jorgovana, ne, već dva opšta mesta, jedno brzo skretanje  i tri poskakivanja bez praška za pecivo (i sve ću izručiti na papir). Sitno. 





Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes