Wednesday, April 25, 2012

Rupa u duši/ Hole in the soul

Rupa u duši/ Hole in the soul (1994.), sjajan autobiografski film Makavejeva.

U filmu ima dobrih ljudi, stepenica, jedna svinja sa minđušama, zvezda, agenata, biranja odeće, telefoniranja, kamenog vina, šansi u kojima se duša gubi  jer ''you are no longer funny''. 
 

Pored svega, mogao je pasti s' vrha Hrama.
Ali nije.







Monday, April 23, 2012

kišopadni momenti, cirka 10



1.dan

Sedam na biciklo i krećem u dan
U ono mesto kraj reke, u onom spustu,
U onu ulicu gde piju na tepihu u dvorištu.
Krećem spremna da sretnem
Sve one koje mi misli prizivaju.

Kiša po licu pada.




2. dan, šetnja

Na misli si mi se odazvala a ja sam
izašla da te sretnem.

Ništa prošlo nije i sve se desilo

Život je dobro.

(Kiša pada)

Kako slabosti?
- Pupe, sad će da procvetaju.

(Kiša pada) 

Gledaj, opet je pogledao u ključ
Gledaj, ne vuci me, gledaj
Rekao je nekome da se plaši
Gledaj
Svrbi ga dlan.
Gledaj, živeće taj večno.





3. dan, uskršnja kiša

Pada pada kišica
tik- tik- tak
Ide neki čičica
tik- tik- tak
Brci mu se sjaje
tik- tik- tak
U ruci mu jaje.







4. dan

Ima jedna mladost što me sretne često. 
U neko doba dana uporno u skoku preskačem šare, 
i zadihana ispred ogledala zastanem.




5. dan

Bio jednom mač u kamenu, mladi princ u kamenu, 
devojka u kamenu, cvet u kamenu.
A danas postoji kamen u ramenu.
Kalcifikacija, kažu.  




6. dan, trotoarski potop 

(Mislim srcem)

Sedim i gledam u zid
Zidovi su krem i žuti
(odstraniću zidove)

Da li da se popenjem ili da siđem?
(bataliću pitanje)





7. dan

Biću nasmejanija, hodaću brže
I učiniću sve čega se odričem sada
Da, kretaću se po pravim linijama
Da, biće me na obalama, u šumama. 
Svega će biti u sutrašnjem danu.
Sada puštam jučerašnju setu i 
ležem da uspavam dan.
Kiša je.




8. dan

Da sam ljuta,
Oh, svađala bih se na engleskom
i ljutnja bi prolazila brzo u čekanju pravih reči;
sela bih u fotelju da gledam tu svađu, odvojena od sebe,
i uzela bih malo vina i slušala bajku.
Oh, tako nespojena, sela bih da pišem
na jednom drugom jeziku. 




9. dan 

Ohnula sam čudnim ohačem
ohujem, oham, izohvam,
u ohanju dan prolazi.
Oh... Popila sam tuđe osmehe. 




10. dan

Kiša pada.
Stražarim između prozora.
Sarma se kuva. Kazaljke se pomeraju.
U daljini tama. 
Na rukama svetlost.


podne 10. dana

Kraj reke, ispod oblaka,
ptice udaraju krilima.
Pecaroši ćute.







Monday, April 9, 2012

Ljudi magičnog pokreta



Postoje ljudi koji reč ne puste
a ispričaju ti magične priče.

graciozno. brzo.
strastveno.

Nekada slutiš iz pokreta da je reč
o
nadi
početku
predaji
kraju

Nekada vidiš kako tragovi svetle
ili da puštena krv nema crvenu boju
svaki se strah kao kristal zadene
na vrh prsta
a prst zaboli
ništa, duneš

a onda dolazi vreme za let.

Poput divnog plavog vilinog konjica leti.
A plavi vilin konjic leti kao leptir.

Pesnik leda
Stephane Lambiel





















Elegantna. Strastvena.
Liči na vilinog konjica Južnog klizača, plave nežne boje, koji
iznad neke, najedanput zaleđene, močvare ni o čemu drugom ne misli
do o sjaju vode.

Trajno neopisiva
Shizuka Arakawa





















Snažna. Zapanjujuća.
Kreće se kao leptir limunovac, onaj koji ima moć da se zaledi i oživi.
Trenuci nakon smrti, trenuci vaskrsenja.

Neuhvatljiva
Anastasia Shukhtorova


















Trenutak pre metamorfoze,
i prve minute u kojima magično stvorenje puni krila krvlju
dok ne dosegne konačni oblik.

Magični
Dima Shine


Thursday, April 5, 2012

Junak i margina


Život u Srbiji nije ni lak ni jednostavan i zahteva veliku snagu. Moraš da imaš jake nerve i ako imaš i ako nemaš posao. Moraš u nešto da veruješ, a teško je danas verovati u kontinuitetu.

Ako slučajno moraš da imaš konakt sa nehumanom birokratijom, dobro je da na papir zapišeš da će se to završiti i da će se tvoj život nastaviti. Papir treba da nosiš sa sobom i da ga gledaš kad god ti je mučno. Ako treba i 20 puta, i veruj u napisano. Za bilo šta što je vezano za administraciju za početak je potreban bar jedan formular. Službenik razgovor počinje sa:
Popunite formular.
Koji formular?
Piše na šalteru.
Ima deset obaveštenja, koji formular? Gde da ga nađem?
Ima u Službenom glasniku, pošti.
Imate li vi?
Imamo. (?!)

U čekaonicama nešto čekaš ili popunjavaš formulare. U normalnom životu i zaboraviš da one i oni postoje, međutim, kada si u čekaonicama, a u Srbiji si, treba da budeš svestan potencijalnog gustog dima i trenutno pojavljive vatre (zabrana pušenja je zakonski regulisana.)
Eto, kako živimo- rekla je nevino neka žena koja je pre nekih godina promenila zemlju i komšije.
Od te rečenice je u čekaonici izbio verbalni požar između ‘žutih’ i ostalih. Na kraju je svađa buktala samo oko pitanja Mladićeve izdaje i lojalnosti. (?!)
Pa šta, i drugi su ubijali. On je junak i spasao nas je.
Aman, čoveče, čuješ li ti sebe?

U ambulantama nije ništa drugačije.
Oprostite, da li dugo čekate?
Vi mladi ništa ne možete da čekate. Samo se drogirate.
Je l' vi to meni kažete?
Svi ste vi mladi ludi. Zaveo vas Čeda. A šta ćete kad ne budete imali za drogu?
Znate šta, vi ste stariji od mene, a ja od vas ne tražim da preuzmete odgovornost za to drogiranje mladih.

Samo da dočekam da čekaonicu napustim. I ambulantu...tu atmosferu u kojoj kao da silovanju prisustvuješ. I mislim, ako država već postoji, onda je to stoga što ti prenosiš jedan deo svoje slobode na drugog, a taj drugi treba kao od nečega da te štiti, tako je u osnovi moderne države, međutim, taj drugi te šutira sve u 16 i na bilbordima-uoči -izbora piše: znaš zašto ili istina.  (?!) Da sam juče rođena sigurno bih se jako veselila obećanjima da poslovi više neće biti dodeljivani po političkoj osnovi, kako Dinkić navodi u okviru kampanje Ujedinjeni regioni (k'o Emirati, Američke države (?!)) kojom planira da osvoji i onu ciljnu grupu Beograđana kojima je muka od pridošlica koje su navrle u Beograd a tu i našle posao (jedan od oksimorona u okviru kampanje Ujedinjeni je i rasterećenje Beograda ili stručnjaci- dođoši marš, stručnost više nije na prvom mestu); da dolazi vreme Poslova, investicija i sigurnosti, u šta Tadić na jednom bilbordu uverava neku babu a baba širi ruke… Da sam spavala deset godina pa da se sad budim možda bih poverovala. Svi ti ljudi koji su zajednički ujebavali zbilju i fantaziju, opet kreću da pljuju minule godine i obećavaju da će stvari od sada stajati drugačije i da se ništa zapravo nije ni desilo. Na taj način tretiraju i građane i seljane kao potpuno udrogirane idiote spremne za bilo kakvu objavu koja će u nekom sutra, jer i sutra je dan, postati istina. Izbor za bolji život, kaže opet Tadić, koji bolji život, pitam se, za 127. reprizu istoimene serije? I na kraju, radikali i mutanti- radikali kažu Biram SrbijuPokrenimo Srbiju, devojku koju niko neće a koja je imala 126 propalih veza i nikad se nije udala, a htela je strasno.

Nekada se dešava obratno, nekada čovek izabere da se nađe na margini, da imigrira u unutrašnjost, to ne mora nužno da znači involuiranje u ljudskom smislu ili degradaciju, nekada je to način da se preživi u skladu sa ličnim uverenjima. Marginalnost, u tom slučaju, postaje obeležje identiteta.  

U svom malenom životu možeš da izabereš da li ćeš biti čovek ili crv. Biti Čovek danas to dođe kao biti junak. A biti crv, recimo, to je biti neka vrsta operatera koji zove u 18: 57 da reklamira neku firmu;  biti publika u nekom ''šou-ju'' ili ''šou-vu''; biti političar... Uglavnom, crva ima u raznim profesijama i jako brzo napreduju. Parazitske ideje se onda šire i oni koji imaju kapacitet da uhvate parazitirajuću frekvenciju prihvataju sadržaj i stvaraju larve. U nekoj ambulanti, čekaonici, tržnici stvara se adekvatana klima za nalaženje prelaznog domaćina jer to je neutralan teren posebno pogodan za napad na neki nezaraženi element.














Distanca postaje ‘’najbolji drug’’, želja ili potreba, lična i duboka, da se ostane ni napolju ni unutra, a predstavlja i mogućnost da se po potrebi uđe ili izađe iz nečega. Na taj način, granica može da se shvati i kao ‘’pomerenost’’, neopredeljenost, ‘’greška u podudaranju i usaglašenosti između strana, vrsta nesklada između dva polja, koja se ne mogu meriti istim metrom.’’ Ovaj prostor koji nekada izgleda kao simboličan prostor, metaforičkog porekla, pretvara se u tako u ‘’užasno, konkretno mesto, gde vlada dezorijentacija i razočarenje, gde se sukobljavamo sami sa sobom’’.

Na granici između besa i normalnosti stoji uspravljen sve manji broj ljudi u Srbiji. Na onoj granici koja je predstavljala zonu pristojnosti na koju su paraziti računali od svog nastanka. (Sami crvi imaju slabo razvijena čula i smeta im što osetljivi ljudi imaju sposobnost da uočavaju.) Sve više se odlazi u lični svet ukoliko se ne putuje daleko negde zauvek.

Ljudi sa margina, često su odbačeni, smatraju su ‘’opasnim’’, borave na prostoru neobavezne ‘’normalnosti’’ jer za njih taj prostor nudi nadu i život. Nekada neko može biti i gurnut preko margine, i tada postaje stranac, nekakav neželjeni element, kog društvo ne želi da ima u okviru (svojih) granica.

Da li je junak onaj koji odlazi u svoj mali svet ili onaj koji odbija da se zakuca u mali prostor svojih zidova? Koga danas možemo nazvati junakom, često se to pitam. I da li je junaštvo danas marginalna stvar?

Slobodan Novak (Tvrdi grad) određuje junake kao: ‘’Junaci se dugo odriču, zato strasno osuđuju. Oni su tvrdi, nepravedni prema ljudskim slaboćama. Osuđuju za iluzije, za mekoće i zablude, za otete trenutke i male egoizme. Oni kao da se tuđom slobodom osećaju prikraćeni, pa mrze tuđi greh kao otimačinu. Junaci su merilo. Nisu svoji. Oni su uteg i metar, i za njih se ne sme zalepiti ništa. Sežu dokle sežu. Teže koliko teže. Oni su sami baždarili sebe. Određuju sobom meru i doseg drugima.’’

U pokušaju da nađem pristojnu definiciju današnjeg junaka prihvatam onu iz predgovora Bernardijevoj sobi koju je dala Maja Solar ‘’ Junak je, dakle, onaj koji ne radi, koji živi, koji želi biti nadahnut non-stop’’.

Hodaju gradom
sa levom i desnom cipelom
Sa obe čarape zimi
U suknjama ili pantalonama
U bluzama u bojama
I ne deluje da se po nečemu važnom
razlikuju od drugih ljudi koji
Hodaju ili rukama mašu.
Naivno se smeju.
U tišini pljačku nikad 
ne spremaju.






Tuesday, April 3, 2012

prolaz


Dodiruju se tuđi placevi ograđeni i njive sa ukopanim kanalom, malim, plitkim
I setim se mnogih.

Jedna je imala alergiju
Jedna je flertovala na Vračaru
Jedna se Sofiji predavala
jedna se davila u Umagu
ćutala u Kotoru
Trčala po aerodromima
Jedna je na krovu pušila
U parku ležala
U Njujorku bila najsrećnija
Drugde najtužnija

I setim se ponekad gledajući njive
I placeve ograđene
Setim se onih koje sam bila
I koje su vremenom otišle dalje
nekim drugim kanalom.

Desi se trenutak u kom me ništa ne može razgraditi,
Desi se da postanem nešto nalik gustoj magli
I vidim jednu devojku, ne znam joj ime, zajedno smo išle u druge gradove
I možda je više nikada ne sretnem
I ako je sretnem možda je ne prepoznam

Ima jedan trenutak
Kada ispružim nogu i već sam u onom parku
I kažem mu tako jednostavno da on zaćuti
Mrak je.
Onda vidim da ptica leti
I već sam sa nekim čijeg se imena ne sećam više.

Ima jedan trenutak u kom sam kao
Oblak
Nikoga više ne stižem
Sve je oko mene

eho.




Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes