Thursday, April 5, 2012

Junak i margina


Život u Srbiji nije ni lak ni jednostavan i zahteva veliku snagu. Moraš da imaš jake nerve i ako imaš i ako nemaš posao. Moraš u nešto da veruješ, a teško je danas verovati u kontinuitetu.

Ako slučajno moraš da imaš konakt sa nehumanom birokratijom, dobro je da na papir zapišeš da će se to završiti i da će se tvoj život nastaviti. Papir treba da nosiš sa sobom i da ga gledaš kad god ti je mučno. Ako treba i 20 puta, i veruj u napisano. Za bilo šta što je vezano za administraciju za početak je potreban bar jedan formular. Službenik razgovor počinje sa:
Popunite formular.
Koji formular?
Piše na šalteru.
Ima deset obaveštenja, koji formular? Gde da ga nađem?
Ima u Službenom glasniku, pošti.
Imate li vi?
Imamo. (?!)

U čekaonicama nešto čekaš ili popunjavaš formulare. U normalnom životu i zaboraviš da one i oni postoje, međutim, kada si u čekaonicama, a u Srbiji si, treba da budeš svestan potencijalnog gustog dima i trenutno pojavljive vatre (zabrana pušenja je zakonski regulisana.)
Eto, kako živimo- rekla je nevino neka žena koja je pre nekih godina promenila zemlju i komšije.
Od te rečenice je u čekaonici izbio verbalni požar između ‘žutih’ i ostalih. Na kraju je svađa buktala samo oko pitanja Mladićeve izdaje i lojalnosti. (?!)
Pa šta, i drugi su ubijali. On je junak i spasao nas je.
Aman, čoveče, čuješ li ti sebe?

U ambulantama nije ništa drugačije.
Oprostite, da li dugo čekate?
Vi mladi ništa ne možete da čekate. Samo se drogirate.
Je l' vi to meni kažete?
Svi ste vi mladi ludi. Zaveo vas Čeda. A šta ćete kad ne budete imali za drogu?
Znate šta, vi ste stariji od mene, a ja od vas ne tražim da preuzmete odgovornost za to drogiranje mladih.

Samo da dočekam da čekaonicu napustim. I ambulantu...tu atmosferu u kojoj kao da silovanju prisustvuješ. I mislim, ako država već postoji, onda je to stoga što ti prenosiš jedan deo svoje slobode na drugog, a taj drugi treba kao od nečega da te štiti, tako je u osnovi moderne države, međutim, taj drugi te šutira sve u 16 i na bilbordima-uoči -izbora piše: znaš zašto ili istina.  (?!) Da sam juče rođena sigurno bih se jako veselila obećanjima da poslovi više neće biti dodeljivani po političkoj osnovi, kako Dinkić navodi u okviru kampanje Ujedinjeni regioni (k'o Emirati, Američke države (?!)) kojom planira da osvoji i onu ciljnu grupu Beograđana kojima je muka od pridošlica koje su navrle u Beograd a tu i našle posao (jedan od oksimorona u okviru kampanje Ujedinjeni je i rasterećenje Beograda ili stručnjaci- dođoši marš, stručnost više nije na prvom mestu); da dolazi vreme Poslova, investicija i sigurnosti, u šta Tadić na jednom bilbordu uverava neku babu a baba širi ruke… Da sam spavala deset godina pa da se sad budim možda bih poverovala. Svi ti ljudi koji su zajednički ujebavali zbilju i fantaziju, opet kreću da pljuju minule godine i obećavaju da će stvari od sada stajati drugačije i da se ništa zapravo nije ni desilo. Na taj način tretiraju i građane i seljane kao potpuno udrogirane idiote spremne za bilo kakvu objavu koja će u nekom sutra, jer i sutra je dan, postati istina. Izbor za bolji život, kaže opet Tadić, koji bolji život, pitam se, za 127. reprizu istoimene serije? I na kraju, radikali i mutanti- radikali kažu Biram SrbijuPokrenimo Srbiju, devojku koju niko neće a koja je imala 126 propalih veza i nikad se nije udala, a htela je strasno.

Nekada se dešava obratno, nekada čovek izabere da se nađe na margini, da imigrira u unutrašnjost, to ne mora nužno da znači involuiranje u ljudskom smislu ili degradaciju, nekada je to način da se preživi u skladu sa ličnim uverenjima. Marginalnost, u tom slučaju, postaje obeležje identiteta.  

U svom malenom životu možeš da izabereš da li ćeš biti čovek ili crv. Biti Čovek danas to dođe kao biti junak. A biti crv, recimo, to je biti neka vrsta operatera koji zove u 18: 57 da reklamira neku firmu;  biti publika u nekom ''šou-ju'' ili ''šou-vu''; biti političar... Uglavnom, crva ima u raznim profesijama i jako brzo napreduju. Parazitske ideje se onda šire i oni koji imaju kapacitet da uhvate parazitirajuću frekvenciju prihvataju sadržaj i stvaraju larve. U nekoj ambulanti, čekaonici, tržnici stvara se adekvatana klima za nalaženje prelaznog domaćina jer to je neutralan teren posebno pogodan za napad na neki nezaraženi element.














Distanca postaje ‘’najbolji drug’’, želja ili potreba, lična i duboka, da se ostane ni napolju ni unutra, a predstavlja i mogućnost da se po potrebi uđe ili izađe iz nečega. Na taj način, granica može da se shvati i kao ‘’pomerenost’’, neopredeljenost, ‘’greška u podudaranju i usaglašenosti između strana, vrsta nesklada između dva polja, koja se ne mogu meriti istim metrom.’’ Ovaj prostor koji nekada izgleda kao simboličan prostor, metaforičkog porekla, pretvara se u tako u ‘’užasno, konkretno mesto, gde vlada dezorijentacija i razočarenje, gde se sukobljavamo sami sa sobom’’.

Na granici između besa i normalnosti stoji uspravljen sve manji broj ljudi u Srbiji. Na onoj granici koja je predstavljala zonu pristojnosti na koju su paraziti računali od svog nastanka. (Sami crvi imaju slabo razvijena čula i smeta im što osetljivi ljudi imaju sposobnost da uočavaju.) Sve više se odlazi u lični svet ukoliko se ne putuje daleko negde zauvek.

Ljudi sa margina, često su odbačeni, smatraju su ‘’opasnim’’, borave na prostoru neobavezne ‘’normalnosti’’ jer za njih taj prostor nudi nadu i život. Nekada neko može biti i gurnut preko margine, i tada postaje stranac, nekakav neželjeni element, kog društvo ne želi da ima u okviru (svojih) granica.

Da li je junak onaj koji odlazi u svoj mali svet ili onaj koji odbija da se zakuca u mali prostor svojih zidova? Koga danas možemo nazvati junakom, često se to pitam. I da li je junaštvo danas marginalna stvar?

Slobodan Novak (Tvrdi grad) određuje junake kao: ‘’Junaci se dugo odriču, zato strasno osuđuju. Oni su tvrdi, nepravedni prema ljudskim slaboćama. Osuđuju za iluzije, za mekoće i zablude, za otete trenutke i male egoizme. Oni kao da se tuđom slobodom osećaju prikraćeni, pa mrze tuđi greh kao otimačinu. Junaci su merilo. Nisu svoji. Oni su uteg i metar, i za njih se ne sme zalepiti ništa. Sežu dokle sežu. Teže koliko teže. Oni su sami baždarili sebe. Određuju sobom meru i doseg drugima.’’

U pokušaju da nađem pristojnu definiciju današnjeg junaka prihvatam onu iz predgovora Bernardijevoj sobi koju je dala Maja Solar ‘’ Junak je, dakle, onaj koji ne radi, koji živi, koji želi biti nadahnut non-stop’’.

Hodaju gradom
sa levom i desnom cipelom
Sa obe čarape zimi
U suknjama ili pantalonama
U bluzama u bojama
I ne deluje da se po nečemu važnom
razlikuju od drugih ljudi koji
Hodaju ili rukama mašu.
Naivno se smeju.
U tišini pljačku nikad 
ne spremaju.






9 comments:

Đorđe Kalijadis said...

Odličan tekst Vanja!

Vanja Todorović said...

Hvala, Đorđe!

etotako said...

Naoštreno pero te dobro sluša. Samo šilji :)

Vanja Todorović said...

Hvala! Svakako:)

rudar posmatrac said...

Pricasmo o postovanju.
Ja uporno nastavljam da ga ne pokazujem prema tebi, jer se drsko ne osvrcem na upozorenje o autorskim pravima, sad ce biti...jedno peti put.
Moglo je ovo iznad i krace da se kaze: Kacim link ka ovom tekstu na fejs.
Mnogo si jaka.

Vanja Todorović said...

Poštovani,
strašno je velik ovaj kompliment.
Nadam se da su Vam misli
i dalje jasne
nakon udisaja atmosfere
redova.
Čitamo se i dalje.
S poštovanjem,
zdušno,
ja.

e, da.
:)

rudar posmatrac said...

Moje misli (ikad) jasne?
Tosi sad izmislila. :)

rudar posmatrac said...

Slusaj (vidi, oseti...), Vanja.
To sto lepo pises je lepo. Al nije to vazno.
Umes da prikazes i da ponudis (a ko ume da se posluzi - ume)nesto drugacije(tvoje) od onog sto mi, tvoji citaoci, nosimo u sebi.
I to radis jako kvalitetno i umesno. I to je fakat. Stojim iza toga.
Kao sto je fakat i da moze da se prilicno oseti i tvoja dusa i tvoj karakter. Oseti se zivot, prozivljeno.
E, sad nekom ce se to dopasti, nekom mozda nece.
Meni se dopada. Vrlo. I impresionira.
Ne dajem lazne i isprazne komplimente, a umem i da kritikujem bez rukavica, mozes da pitas Jelenu dal lazem, ona zna. :)

Vanja Todorović said...

Baš je lepo.

Post a Comment

Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes