Thursday, November 08, 2012
Vanja Todorović
No comments
Kao sam u nekoj vizantijskoj kući, tražim neki svitak. Neki rukopis pisan na jeziku koji nije mnogo poznat. Neka u haljini boje kraljevskog fazana mi se smeši: Paramith shteam (Znam priču). Sednem kraj njene haljine. Ona skine haljinu i onako gola kaže: ljudi u meni putuju, daleko, neki se vrate jer vole biti unutra i napolju, vole biti na granici, oni su oprezni. Odu tamo gde su orlovi, visoko, u planinu, i niko to ne zna, a oni planinu urbanizuju, još pre gradova, pre polisa, tamo ima zakona, i demokratije kakve nema u ravnici. Putuju, kreću se, prvo su to ograničeni prostori, a onda se šire, onda se usude na beskonačno i odu daleko. Više se nikada ne vrate. Nije ih briga za ime iveru. A neki drugi opet, oni isto oduvek putuju. Oni veruju u dobro. Možda su Evropljani, provode sate i sate u psihološkoj pripremi za jedno kratko projektovanje u onostrano. Odbijaju tuđe, odbijaju sagrađeno, trošno, materijalno. Traže svoju zemlju, novim mestima daju epitet ‘’star’’ verujući da dolaze u neke mitske predele. Svaka grupa ljudi ima svoj unutrašnji jezik kojim se dogovara, prepričava snove i na kom sanja nove obale.
- Oni na kraju umiru?
Da, svi na kraju umiru. Ali to ne treba da obeshrabri. Veruju da će stići jednoga dana tamo kuda su krenuli. Paramith aspush (ispričala sam priču) i obuče haljinu.
***
Sunce obasjava prozor.
Jedan lepi mladi čovek rekao je nedavno da ne smem sabirati. Da treba da množim. I ako negde zapadne nula, da će ona sve u ništa pretvoriti. Dakle, ne treba sabirati. O tome sam mislila do reke. Tamo je stajao neki čovek sa koferom ispred sebe. Tu ne staju brodovi. Možda ponekad čamac. On je bio sam, pored obale, sa koferom sam. Migrira. Nije nikuda otišao jer ne zna kuda treba da ode. Provocira. Ne znam šta čovek sa koferom radi na obali reke sam. Ne znam ni otkud ja tu.
Tuesday, November 06, 2012
Vanja Todorović
No comments
Naći će mene naći će ako potraži nadu, naći će, da ima ljudi, ženskoljudih, koji su ljudi sa verom postoje. U nadi nadanja tražeć' sa slutnjom komade prevali sveta u nadi da nać' će onu što traži da nikada ne padne sam. Ako u nadi nadanja potraži prolaz za prikaz svetodrugi što srcu je prisan, o svete, ako ga bude, verujuć šepa po hladu mraza, namet reči ostaće za nemom uspravnom strogoćom, neka ih bude. Neka se stope! Jer mora proći taj čas kad dođe, cepanje šumno uzneće ljude. To biće prvo! Kad čuješ pad pahulje na plastiku nemu, poput snega plastike nerečiv, nova će vera mesta naći u srcu ljudi. A ako u traženju tada udvostručiš sreću, šta ćeš izabrati? Prvu nadu il' susret drugi? U nadanju tražnje za svetom svojedrugim, duh će ti reći, srce će znati da prvi je vetar od susreta nehajnog veći. Veruj u nepare, jer sudba jest takva, nemnoživa blaga ostaće u kutku ugaonih sreća. Ti si čovek što promere sreće ne gleda. Ne sluti. Sve tako jest.
Thursday, November 01, 2012
Vanja Todorović
No comments
isuse dragi, koliko ima ovih trenera što sve znaju o životu! ''pespektiva- percepcija-neustrašivost''
sve je povezano. ''očekivanja- sreća- rad''. sve je jednostavno. ''ponavljaj vežbu i postavi sebi izazov''.
druga kultura. ''strah je samo ideja''. treba se usuditi da budeš neko drugi. ''Postaćeš najbolja verzija sebe. oslobodićeš svoju veličinu''. auf viderzen, poznati svete. Krećem u osvajanja, pokoravaću druge.
postaću tarzan. neaboridžin. veliki majmun, izvini, masturbiram kompulzivno. ''dozvoli da sa tobom krenem u avanturu. ja ću ti biti vodič. moj je trip, ali ja sam čovek koji je proživeo mnogo''. ne znam da li mi treba trener, ja sam lucidna. sve imam zavisno od srećnog sata. do svega imam par milja svetlog hoda, zavisno od kazaljki srećnog sata, i na kraju od mene. da li bi neki trener svojim polaznicima veselo rekao: ako imate osobne smetnje, možete zaigrati kakvo kolo i ponavljati ''ja nisam moj poremećaj'', kao u onoj elektronskoj muzici gde se glas čuje na svakih 5 sekundi. da, ja bih to htela čuti. da, u svojoj sam glavi čisti uspeh. često. nakon ovog osvešćujućeg trenutka, volela bih nekom biti trener, pa da kažem sedi lepo, ispravi leđa. samoudeljuj u tišini komplimente, obuci se za uspeh jer tako ćeš se uvek osećati vrhunski, pomozi drugom da se oseća manje bedno jer se dobro dobrim vraća, pretvaraj se dok ne postaneš zamišljena forma i praktikuj srećan kraj... ali ima nešto jače u meni, kao nekakva lopta što poskakuje, na svaku glupost, sranje, nepravdu. gde je vaš altruizam, treneri, kamo vaša tolerancija?
Uđem kod Filološkog i naiđe kontrola, sada stalno kontrolišu, i masa ljudi izađe, prepadnuta. Jedan čovek uđe, u beloj košulji kratkih rukava, sedokos i proćelav, gleda ljude što brzo odlaze i kaže kontroloru: ''Prepad, a? E, kada su Srbi toliko trpeli Turke, normalno je da je to ušlo u vene, krvotok, ta dekonstrukcija i razaranje, pa znaš kada će Srbi da nauče da plaćaju karte, nikad! Srbi nikada nisu bili konstruktivan narod, eto, pogledaj i Crnogorce. Za nekog Crnogorca možeš da kažeš da je ili čovek ili gorštak, nema trećeg. E, da nam je sada neki Apis, pa da tokom noći pokoka ove kretene...'' I neki mladić što je sedeo ispred mene kaže: ''ne Apis, već asteroid, samo će asteroid ovo da izleči.'' I okrene se ka meni. Kontrolor mu zatraži kartu, nije je imao, i opet se okrenu ka meni. I onda se treći put okrene i kaže: ''ja sam Mladen. Jako si lepa. Iz kog si kraja?'' Kažem da je to pitanje na koje ne mogu da odgovorim. Sve to sluša čovek u ružičastoj košulji sa kratkim rukavima, koji sedi pored mladića. Izlazim, a čovek u beloj košulji kaže mladiću:'' pa ti, dečko, kao da nisi obavešten, devojke sada biraju, je l' tako? '' Osmehnem se čoveku, izađem. Izađe i mladić. I kaže ''eto, u ime ovog lepog dana, pozivam te na sladoled'', a ja kažem da ne mogu to da prihvatim. I on deluje čudno, deluje da mu nešto fali, ali isto tako osećam da nikuda ne žuri, da ga kapitalizam ne dotiče, kao ni internet i žurba. I tako on stoji pored mene na stanici preko puta Hrama i gleda me. I kaže da se nada da ćemo se nekada sresti, još u nekom životu. I čeka da mu kažem hoćemo li ili nećemo. I kažem da hoćemo. Kaže da bi voleo da to bude ipak u ovom životu...''znaš, ja nikada nisam nikoga voleo, ja sam domsko dete''. I zaćuti. Preseče me ta njegova smirenost. Ima nešto u sebi jako lepo. I ja mu to kažem, i dodam da moram da krenem. Uđem u tramvaj. Onaj čovek što je sedeo kraj njega, u ružičastoj košulji, sada stoji pored mene, u tramvaju. Kaže ''jeste li vi psihijatar ili psiholog?'' Pogledam ga. ''Ne, vidim da ste ubeđivali onog mladića. A nešto nije u redu sa njim, na nekim je supstancama. Vene su mu u redu. Pogledao sam. A vi imate limfatom na leđima, ostaće vam ožiljak kada operišete, sada vas ne boli, ali kada se upali, to je druga stvar. Oprostite, medicina je moja oblast. A dokle vi idete?'' I kažem da ne mogu na to da odgovorim. ''Niste psihijatar?'' - Nisam. ''Onda se usavršavate u nekom polju koje zahvata psihologiju. Znate, kada je Nikola Pašić išao da se dogovori oko podele Banata on povede sa sobom jednog poznatog lingvistu, i kaže mu: ''Vi se na ovoj sednici samo čudite.'' Lingvista ga gleda. I onda, Rumuni došli pa kažu: mi hoćemo deo teritorije, Bugari kažu mi hoćemo, i lingvista ostao zapanjen tolikim pomeranjem granica, i stvarno se samo čudio. i znate šta mu je nakon toga Nikola Pašić rekao: ''nemojte nikome govorite o ovome''. I čovek u ružičastoj košulji, koji deluje kao neki hirurg, ili ekspert klimnu mi glavom i izađe iz tramvaja.
Bila je neka žena, kaže da njoj treba zahvaliti za... to što je nekoga nekuda uputila, a taj neko sjajno prošao kod tog nekog... i onda je rekla švajcarska, nemačka, da može da ode u oba pravca, kao da se stvorila šansa da živi istovremeno dva života, a ona je zaparavo stidljiva, kaže, i voli novac... i uopšte se jako nervira jer nije studirala nešto što je volela... nisam okrenula glavu. Savladaj se, nepoznata, ćuti, nepoznata, ostani nepoznata.
- Je l' treba da se pojača struja?
Taj krevet je bio tuđ, nedeljama je ostao tuđ.
Šef elektrovarilaca, Jovanović, je ćutao na njemu, radio je u Kini, Vijetnamu, Nemačkoj, posle bowena je otišao u Italiju. Bokser je povredio vrat a trener plaća dva evra manje po svakom mladiću za taj krevet, neki deda Velja je uspeo da prohoda, neka žena na njemu stenje, jedna ćuti i leži sa naočarima.
- Možeš preći ovde.
Sednem,
- ipak lezi.
- Gadafijev brat je bio ovde...Seid... ali ta žena, ta žena maslinaste kože, njegova sestra, prva žena koja je završila fakultet u Libiji, lepotica, ja nikada posle nisam video takvu ženu...
- Sad ćemo te obesiti.
I u danima vešanja sam prolazila kroz druge zemlje, gradove, lisabon, turska, španija, poljska, tako okačena sam gledala brodove u vodi, i opet italija, i još dalje...
-Još dva minuta.
Desilo se da nisam mogla više da dišem, izvini, nisam rekla, izvini, neću saslušati do kraja, a baš je lepo u pustinji... Znaš, orijentalistički diskurs zapravo podrazumeva sliku u kojoj je svaka nezapadna zemlja ‘’druga’’, pasivna, licemerna, ništa nisam rekla, molim te, ugušiću se…
-Bravo, sutra ćemo duže.
-Evo ti voda, imam filter iz Švajvarske, sjajan je. Pij dosta vode.
Ti nešto kuvaš, je l’ to čokolada?
-Blato, iz vulkana, kuva se na 60 stepeni, vidi kako izgleda blato, ne miriše. Stavi se tanko na foliju i onda se aplikuje ... deset minuta.
- Kada ovde pritisnem udahni.
-Udahni,
-Izdahni
- Je l' osećaš?
***
-Ne mogu više, ovo je da poludiš, ne znam šta da radim
Ženski glas je doadao: ti si se baš opteretio tim bolom
Drugi ženski glas je uzdahnuo, kao nakon dugog kopanja ispod sunca koje odlazi.
Kotlić je sasuo vodu u šolju,
- Da, dobro, nema problema, govorio je čovek u slušalicu
- Nije sporno i da je nedelja, kad hoćeš
Glasovi su bili strašno bučni, bilo ih je mnogo
Majkl Džekson je pevao: I'm bad, I'm bad
Molim vas, budite tiši, nisam se pomerila, rekla sam
Postalo je na minut tiho, a onda su se glasovi pojačali, i htela sam da ustanem da odem, da se brzo izvučem, da viknem, da ih prepadnem.
Nisam. Glasovi su još malo postojali, a onda je nastupila tišina.
-Da, treba da bude tišina, izvini, gužva je, evo biće mračno.
I bilo je tiho kao i pre.
- Pređi.
-Vidiš, ovo je neprijatno, piše potrebno je i treće lice, je l' potrebno treće lice? Nije. Sad ću da pritisnem ovaj kanal, malo je neprijatno, ali izdrži deset sekundi.
***
Možda se ja plašim smrti, i toga da jednom ništa neću moći da uradim
Wednesday, April 25, 2012
Vanja Todorović
2 comments
Rupa u duši/ Hole in the soul (1994.), sjajan autobiografski film Makavejeva.
U filmu ima dobrih ljudi, stepenica, jedna svinja sa minđušama, zvezda, agenata, biranja odeće, telefoniranja, kamenog vina, šansi u kojima se duša gubi jer ''you are no longer funny''.
Pored svega, mogao je pasti s' vrha Hrama.
Ali nije.
Postoje ljudi koji reč ne puste
a ispričaju ti magične priče.
graciozno. brzo.
strastveno.
Nekada slutiš iz pokreta da je reč
o
nadi
početku
predaji
kraju
Nekada vidiš kako tragovi svetle
ili da puštena krv nema crvenu boju
svaki se strah kao kristal zadene
na vrh prsta
a prst zaboli
ništa, duneš
a onda dolazi vreme za let.
Poput divnog plavog vilinog konjica leti.
A plavi vilin konjic leti kao leptir.
Pesnik leda Stephane Lambiel
Elegantna. Strastvena.
Liči na vilinog konjica Južnog klizača, plave nežne boje, koji
iznad neke, najedanput zaleđene, močvare ni o čemu drugom ne misli
do o sjaju vode.
Trajno neopisiva Shizuka Arakawa
Snažna. Zapanjujuća.
Kreće se kao leptir limunovac, onaj koji ima moć da se zaledi i oživi.
Trenuci nakon smrti, trenuci vaskrsenja.
Neuhvatljiva Anastasia Shukhtorova
Trenutak pre metamorfoze,
i prve minute u kojima magično stvorenje puni krila krvlju
dok ne dosegne konačni oblik.
Thursday, April 05, 2012
Vanja Todorović
9 comments
Život u Srbiji nije ni lak ni jednostavan i zahteva veliku snagu. Moraš da imaš jake nerve i ako imaš i ako nemaš posao. Moraš u nešto da veruješ, a teško je danas verovati u kontinuitetu.
Ako slučajno moraš da imaš konakt sa nehumanom birokratijom, dobro je da na papir zapišeš da će se to završiti i da će se tvoj život nastaviti. Papir treba da nosiš sa sobom i da ga gledaš kad god ti je mučno. Ako treba i 20 puta, i veruj u napisano. Za bilo šta što je vezano za administraciju za početak je potreban bar jedan formular. Službenik razgovor počinje sa: Popunite formular.
Koji formular? Piše na šalteru.
Ima deset obaveštenja, koji formular? Gde da ga nađem? Ima u Službenom glasniku, pošti.
Imate li vi? Imamo. (?!)
U čekaonicama nešto čekaš ili popunjavaš formulare. U normalnom životu i zaboraviš da one i oni postoje, međutim, kada si u čekaonicama, a u Srbiji si, treba da budeš svestan potencijalnog gustog dima i trenutno pojavljive vatre (zabrana pušenja je zakonski regulisana.) Eto, kako živimo- rekla je nevino neka žena koja je pre nekih godina promenila zemlju i komšije.
Od te rečenice je u čekaonici izbio verbalni požar između ‘žutih’ i ostalih. Na kraju je svađa buktala samo oko pitanja Mladićeve izdaje i lojalnosti. (?!) Pa šta, i drugi su ubijali. On je junak i spasao nas je. Aman, čoveče, čuješ li ti sebe?
U ambulantama nije ništa drugačije.
Oprostite, da li dugo čekate? Vi mladi ništa ne možete da čekate. Samo se drogirate.
Je l' vi to meni kažete? Svi ste vi mladi ludi. Zaveo vas Čeda. A šta ćete kad ne budete imali za drogu?
Znate šta, vi ste stariji od mene, a ja od vas ne tražim da preuzmete odgovornost za to drogiranje mladih.
Samo da dočekam da čekaonicu napustim. I ambulantu...tu atmosferu u kojoj kao da silovanju prisustvuješ. I mislim, ako država već postoji, onda je to stoga što ti prenosiš jedan deo svoje slobode na drugog, a taj drugi treba kao od nečega da te štiti, tako je u osnovi moderne države, međutim, taj drugi te šutira sve u 16 i na bilbordima-uoči -izbora piše: znaš zašto ili istina. (?!) Da sam juče rođena sigurno bih se jako veselila obećanjima da poslovi više neće biti dodeljivani po političkoj osnovi, kako Dinkić navodi u okviru kampanje Ujedinjeni regioni (k'o Emirati, Američke države (?!)) kojom planira da osvoji i onu ciljnu grupu Beograđana kojima je muka od pridošlica koje su navrle u Beograd a tu i našle posao (jedan od oksimorona u okviru kampanje Ujedinjeni je i rasterećenje Beograda ili stručnjaci- dođoši marš, stručnost više nije na prvom mestu); da dolazi vreme Poslova, investicija i sigurnosti, u šta Tadić na jednom bilbordu uverava neku babu a baba širi ruke… Da sam spavala deset godina pa da se sad budim možda bih poverovala. Svi ti ljudi koji su zajednički ujebavali zbilju i fantaziju, opet kreću da pljuju minule godine i obećavaju da će stvari od sada stajati drugačije i da se ništa zapravo nije ni desilo. Na taj način tretiraju i građane i seljane kao potpuno udrogirane idiote spremne za bilo kakvu objavu koja će u nekom sutra, jer i sutra je dan, postati istina. Izbor za bolji život, kaže opet Tadić, koji bolji život, pitam se, za 127. reprizu istoimene serije? I na kraju, radikali i mutanti- radikali kažu Biram Srbiju, Pokrenimo Srbiju, devojku koju niko neće a koja je imala 126 propalih veza i nikad se nije udala, a htela je strasno.
Nekada se dešava obratno, nekada čovek izabere da se nađe na margini, da imigrira u unutrašnjost, to ne mora nužno da znači involuiranje u ljudskom smislu ili degradaciju, nekada je to način da se preživi u skladu sa ličnim uverenjima. Marginalnost, u tom slučaju, postaje obeležje identiteta.
U svom malenom životu možeš da izabereš da li ćeš biti čovek ili crv. Biti Čovek danas to dođe kao biti junak. A biti crv, recimo, to je biti neka vrsta operatera koji zove u 18: 57 da reklamira neku firmu; biti publika u nekom ''šou-ju'' ili ''šou-vu''; biti političar... Uglavnom, crva ima u raznim profesijama i jako brzo napreduju. Parazitske ideje se onda šire i oni koji imaju kapacitet da uhvate parazitirajuću frekvenciju prihvataju sadržaj i stvaraju larve. U nekoj ambulanti, čekaonici, tržnici stvara se adekvatana klima za nalaženje prelaznog domaćina jer to je neutralan teren posebno pogodan za napad na neki nezaraženi element.
Distanca postaje ‘’najbolji drug’’, želja ili potreba, lična i duboka, da se ostane ni napolju ni unutra, a predstavlja i mogućnost da se po potrebi uđe ili izađe iz nečega. Na taj način, granica može da se shvati i kao ‘’pomerenost’’, neopredeljenost, ‘’greška u podudaranju i usaglašenosti između strana, vrsta nesklada između dva polja, koja se ne mogu meriti istim metrom.’’ Ovaj prostor koji nekada izgleda kao simboličan prostor, metaforičkog porekla, pretvara se u tako u ‘’užasno, konkretno mesto, gde vlada dezorijentacija i razočarenje, gde se sukobljavamo sami sa sobom’’.
Na granici između besa i normalnosti stoji uspravljen sve manji broj ljudi u Srbiji. Na onoj granici koja je predstavljala zonu pristojnosti na koju su paraziti računali od svog nastanka. (Sami crvi imaju slabo razvijena čula i smeta im što osetljivi ljudi imaju sposobnost da uočavaju.) Sve više se odlazi u lični svet ukoliko se ne putuje daleko negde zauvek.
Ljudi sa margina, često su odbačeni, smatraju su ‘’opasnim’’, borave na prostoru neobavezne ‘’normalnosti’’ jer za njih taj prostor nudi nadu i život. Nekada neko može biti i gurnut preko margine, i tada postaje stranac, nekakav neželjeni element, kog društvo ne želi da ima u okviru (svojih) granica.
Da li je junak onaj koji odlazi u svoj mali svet ili onaj koji odbija da se zakuca u mali prostor svojih zidova? Koga danas možemo nazvati junakom, često se to pitam. I da li je junaštvo danas marginalna stvar?
Slobodan Novak (Tvrdi grad) određuje junake kao: ‘’Junaci se dugo odriču, zato strasno osuđuju. Oni su tvrdi, nepravedni prema ljudskim slaboćama. Osuđuju za iluzije, za mekoće i zablude, za otete trenutke i male egoizme. Oni kao da se tuđom slobodom osećaju prikraćeni, pa mrze tuđi greh kao otimačinu. Junaci su merilo. Nisu svoji. Oni su uteg i metar, i za njih se ne sme zalepiti ništa. Sežu dokle sežu. Teže koliko teže. Oni su sami baždarili sebe. Određuju sobom meru i doseg drugima.’’
U pokušaju da nađem pristojnu definiciju današnjeg junaka prihvatam onu iz predgovora Bernardijevoj sobi koju je dala Maja Solar ‘’ Junak je, dakle, onaj koji ne radi, koji živi, koji želi biti nadahnut non-stop’’.
Tuesday, April 03, 2012
Vanja Todorović
2 comments
Dodiruju se tuđi placevi ograđeni i njive sa ukopanim kanalom, malim, plitkim
I setim se mnogih.
Jedna je imala alergiju
Jedna je flertovala na Vračaru
Jedna se Sofiji predavala
jedna se davila u Umagu
ćutala u Kotoru
Trčala po aerodromima
Jedna je na krovu pušila
U parku ležala
U Njujorku bila najsrećnija
Drugde najtužnija
I setim se ponekad gledajući njive
I placeve ograđene
Setim se onih koje sam bila
I koje su vremenom otišle dalje
nekim drugim kanalom.
Desi se trenutak u kom me ništa ne može razgraditi,
Desi se da postanem nešto nalik gustoj magli
I vidim jednu devojku, ne znam joj ime, zajedno smo išle u druge gradove
I možda je više nikada ne sretnem
I ako je sretnem možda je ne prepoznam
Ima jedan trenutak
Kada ispružim nogu i već sam u onom parku
I kažem mu tako jednostavno da on zaćuti
Mrak je.
Onda vidim da ptica leti
I već sam sa nekim čijeg se imena ne sećam više.
Ima jedan trenutak u kom sam kao
Oblak
Nikoga više ne stižem
Sve je oko mene
Wednesday, March 28, 2012
Vanja Todorović
5 comments
Kada dođe proleće
nekome je sve sjajno i divno se oseća. Međutim, ja nisam u grupi tih srećnika. U ovom prelaznom periodu dosta ljudi se oseća kao da je od govana i ja tu nisam nikakav izuzetak. Nedaleko sam od ukočenja, al'
se držim. Uključim tv a tamo ''Osmi kat'' (hrvatski šou koji sliči Opri) i uhvatim gošću,
ne znam šta je tačno po profesiji, poziva jednu ženu iz publike i kaže: Vi imate probleme, ne možete baš ruke da pomerate, a i oči su vam
spore. Hajde kružite očima, levo, desno, pratite moj prst?, tako, sad, pratite
prst! Osjećate li umor? Siđite i nastavite u publici da vježbate.
I kako vi to
radite- raspituje se voditeljka. Pa
jako je bitno da se čovjek prihvaća i gledajte, uzmite svoju lijevu ruku i
pipajte desnom rukom lijevi kraj dlana, znate ovaj dio kojim karatisti udaraju
grede, kuckajte, lijepo sjedite i kažite sebi da se prihvaćate. Kažite: Ja
se prihvaćam sa ovim bolom, ja se prihvaćam. Hajdete, svi iz publike,
ponavljajte. I onda se cela publika prihvaća na mestu. Gledam i pitam se da li se prihvaćam. E sad, dođite vi iz publike i
kažite kako je. Oh, ja ne mogu vjerovati, sve je bolje- kaže crvenokosa gospođa a vidi se da laže.
Divno, naša sljedeća gošća je______ i ona će vam
pokazati tehnike kako da se opustite, ako ne možete zaspati, treba da udarate
blago okolo nosa... a ako hoćemo da se razbudimo onda se kucamo odmah ispod
donje usnice, tako, hajdemo se svi razbuditi... Ugasim tv, nije mi do lupanja sebe.
Doktorka mi je
nekoliko dana kasnije rekla da mi se upalio rameni nerv (nije pomenula da
li se prihvaćam ili ne). U dijagnozi ne stoji ništa slično. Sve sam šifre na
internetu proverila (ima ih dve, druga je dopisana zbog nepraktičnog sistema
izdavanja recepata koji se ne odnose na veći broj šifri već samo na pojedine).
I tako, ovih dana možeš po danu u majici kratkih rukava da šetaš a noću da se jorganom pokrivaš. Ako ti nije
ništa, bravo. A kako je na dalekom severu u proleće i ko se tamo kako prihvaća to je već druga priča.
Jug
i Jan
Jedne večeri
poput ove, kada je emitovana emisija o Fritjofu Nensenu, neobičnom polarnom
istraživaču, u Svalardu, Longjerbijenu dečak Jan je ležao na krevetu. Njegov mačak je spavao. Jan nije mogao da zaspi. Razmišljao je koje je
najjužniji grad na svetu. U najsevernijem na svetu je živeo i znao je tačno
čega ima. Ali jug nije poznavao. Maštao je o igrama koje njegovi drugari na
drugom delu sveta igraju, u nepoznatoj Patagoniji koju je nameravao jednom da
poseti. Čvrsto je odlučio da će da ostane ako mu se dopadne. I onda je zaspao. (Nepoznati
jug Amerike je vremenom postao siguran prolaz za san.)
Ujutro ne bi bilo traga od večernjih misli. Jan bi pomilovao
mačka Osvalda i onda bi zajedno otišli u dan, svak svojim putem. Jan Erik je
išao u školu koja se nalazila unutar crkve i nije voleo domaće zadatke. Voleo
je da gleda turiste i da ide iza njih, da sluša nepoznate jezike, da se pravi
da je i sam turista. Nije voleo kada bi čuo svoje ime, a neko bi ga dozivao.
Jan je bio čudan dečak- kada su ga pitali šta će biti kada poraste uvek bi
odvažno odgovorio: turista. Popodne
bi pravio makete koliba ili pričao sa majkom i ocem, ili ako bi baka i deka
bili raspoloženi pričali su svoje priče, a priče su često bile neobične. Deda
je pominjao nekog Torstena Veblena koji je godinama ranije dolazio u
jednu knjižaru i tražio fin papir ili zbirku japanske poezije, a sam knjižar ga
je dugo molio da počne da piše svoju teoriju o klasi dokoličara, što je Torsten
kasnije i uradio. Ali deda bi to samo usput pomenuo, u onim pričama kojima je
hteo da ukaže kakvih sve ljudi ima, a
onda bi se zaustavio i glasno mislio o norveškim kraljevima. Međutim, Jan bi
skočio zbog neke nepravde, a deda bi se blago nasmešio, srećan što u Janu kuca pravednost,
tako bi rekao svojoj supruzi. Baka je ponekad pričala o skandinavskoj
mitologiji i te je priče Jan obožavao. Ali negde, duboko u sebi, hteo je da
sazna priče juga. I uveče bi sebi šaputao u bradu, ili nekada mačku, koji bi ga
pogledao kao da kaže ''hajde, šta čekaš, idemo''. Onda bi ponovo zaspao.
Jednom je iz njegove sobe dolazila buka, majka je došla u
sobu uplašena, ali onda se nasmejala. Jan je pričao u snu. Kada je nekoliko
dana kasnije obuvao čizme, majka ga je pitala da li u školi uče o Argentini. Ne, kratko je odgovorio. I onda mu je
ispričala šta je sve buncao i smejala se i rekla da je i tada pucala od smeha.
Jan se u početku postideo, ali se onda njegov smeh pridružio majčinom. Nedugo
potom stigla je poručena knjiga o Južnoj Americi i sada je Jan mogao da čita
sam i da razumeva bolje taj predeo po kom se kretao pre no što se vrata sna
zatvore. Svašta je naučio, začudio se kada je video da su Argentina
i Urugvaj siromašni rudama, čak ni u Pampi nije bilo rudnika, ali je shvatio da se
ovce mogu divno gajiti, i onda je našao podatak da se najjužnije naselje na
svetu zove Ushuaia. Te večeri dugo nije mogao da zaspi. Zamišljao je čega tamo sve još ima, i sigurno ima mnogo više stvari nego u njegovom gradiću.
U samom Longjerbijenu se nije mnogo toga dešavalo, smrt
je zaobilazila malo mesto, u gradiću se nije čak ni umiralo, na malom groblju niko
nije pokopan već više od pola veka i nakon nekoliko godina, iz mnogih razloga, Jan je otišao u Bergen sa roditeljima i bakom i dekom. Tu, u Bergenu je završio
srednju školu, bio je vođa i učesnik raznoraznih avantura, svugde je sa sobom
nosio mnogo smeha i dobijao neke male tuge koje su se videle na licu, posebno onda kada se zaljubio u Ulu kojoj je
ostavio na klupi pesmu, a ona nikada nije ništa rekla o tome. Onda je upisao antropologiju
na Univerzitetu u Bergenu i u bibliotekama i slušaonicama je nailazio na
važne podatke. Pošto ih je bilo mnogo, a dolazili su iz knjiga, filmova i glasova drugih ljudi, dešavalo se da ispusti jedan u zamenu za drugi, drugi za
treći i tako je godinama imao repove podataka koje je na čudan način povezivao.
Voleo je strane studente, i uopšte, ljubav prema turistima ga nikada nije
napustila. Sada je na neki način i sam bio polu-turista, ali je imao želju da
putuje više i dalje. I tako je počeo u mnogo većoj meri da proučava Južnu
Ameriku, da se i u toku dana premešta u nepoznate krajeve, da otkriva tekstove
i predanja i da se čudi lumperajki sa stranica. Neke tekstove nije morao dvaput
da čita, imao je sreće, bila su to upečatljiva predanja poput onog koje je
patagonsko pleme Ona sačuvalo o Potopu: ‘’Došao je potop, koji je pokrio
svet. Ljudi su se batrgali u hladnoj vodi. Neki su se penjali na sante leda i
pridružili se pingvinima, i jeli ribu kao i oni. Vremenom, oni su se pretvorili
u velike pingvine. Kada se voda spustila, neki ljudi su se ponovo pretvorili u
ljudska bića, a neki su ostali veliki pingvini.’’
Interesovala su ga i istraživanja koja su odgovarala na
pitanja u kojim se sve situacijama stanje uma ne reflektuje na izgled lica. I
tako dalje, i dublje i svuda. Samo ne u Patagoniju direktno.
Jednoga dana ga je profesor Jort pozvao da potpiše dokumente
o stipendiranju letnjeg seminara, trebalo je da Jan ode u Javaskulu, u Finsku i
Jan se tome jako radovao. U Javaskuli je upoznao ljude iz mnogih delova sveta, bilo je
oko četrdeset učesnika iz raznih zemalja koji su sa sobom poneli i svoje snove,
osmehe i pesme. Na večeri nacionalne kuhinje svako je pripremao neko
tradicionalno jelo, a na večeri nacija Jan je zapevao. Po povratku je nastavio da istražuje i onda je jednog prolećnog dana nestao. Kažu da je zauvek napustio sever. Niko
ga već godinama nije video, niko u parku, niko od prodavaca male radnje u ulici
Strandgaten gde je često svraćao, ni u restoranu Vaskerelven 14, ni u muzeju, ni u
pozorištu.
Možda je postao pingvin- nasmejao se profesor Jort, koji
nije imao blagog pojma gde se Jan nalazi. Kada je sreo Janovu majku ona je sa osmehom rekla: Znate profesore, Jan više nije mogao da čeka i sada je... turista... Profesor Jort je ispričao ovu priču svom sinu Erlendu, u
samom centru Bergena. Erlend je otišao u sobu. Uzeo je papir i nešto zapisao.
Potom je pozvao Ejrika.
Ono što je od celog slučaja za sada na internetu dostupno je
ova pesma:
Tuesday, March 20, 2012
Vanja Todorović
2 comments
Jedan ormar je
ušao u dnevnu sobu pre mog rođenja.
Onda drugi, pa
treći.
I onda su ušli
dvosed i trosed u sličnoj boji, pa je došao sto. I tabure.
Bili su tu kada smo
sestra i ja po prvi put videle zelenu gusenicu i vrištale tako da je ceo sprat
mogao da nas čuje a sestra se oprezno probila do telefona i pozvala tatu da
dođe sa posla i da nas spasi. Posle je trosed poklonjen zajedno sa dvosedom, pa
sto, pa jedan ormar i vitrina. Išli smo nekoliko puta da ih posetimo. Već pri
prvom susretu nije delovalo da imaju veze sa nama. Onda smo prešli u drugi
stan, a dva ormara su završila u garaži. Pre nekih godina bilo je hitno da se
neke knjige smeste odjednom i odmah, i otišla sam do garaže, uzela ormare i
instalirala ih. Posle sam samo ubacivala knjige u jedan. Ništa nisam vadila ni
čitala. I onda, kako u svakom mesecu krive noge bude, pa se negde sigurno zajebeš tako sam izvadila nekoliko knjiga.
Počelo je da bude
još luđe, gore, počelo je da bude kao u mesecu leve noge a ne krive, kao kada
pitaš nekoga kako je a ona te zapanjeno iz svog sveta pogleda pa kaže:
A je l' znaš ti za Prudona?
A za Vološinova koji je bio možda sam Bahtin? Ne? Interesantno.... Sećam se dana kada ni ja
nisam znala...
A ti belo gledaš.
Otprilike je
počelo tako da se dešava. Rečenice iz knjiga su ulazile, ostajale po volji, u
početku se nisam branila niti sam zauzimala gard, pustila sam da se dešava van
mog htenja... Mislila sam nije prvi put, mislila sam tako treba, mora da se
oseti tekst... I zagospodarili su mnome ti, neuhvatljivi tekstovi,
hipertekstovi da kažeš, i onda... ponovo otvorim jednu pročitanu knjigu... ništa se ne
dešava, ništa mi nije poznato... to je bilo čudno.
.....
Zatim sam
sanjala jedan jako čudan san.... na kraju sna sam van grada, koji je sav na
obali, ležeći gledam mesec, pun mesec, a onda do njega još jedan pun mesec, dva
meseca blizanca... veliki kao kada ih gledaš teleskopom. (Đ. je možda rešio kraj sna rekavši da će
doneti najnoviji roman Murakamija 1q84 ili 1984 (u njegovoj priči su dva
meseca). Možda je rešio zagonetku koju treba da razumem, ali meni sad nije do
čitanja.)
.....
Potom sam napisala
te čudne rečenice što su kolale mnome na papir... delovalo mi je da neko iz
mene piše, a ne sama ja... i onda... kao da je kiša dugo padala i isprala
misli... ostalo je telo puno umora... i zaspala sam... Pišem pomalo bunovna... ne
znam da li je išta od ovoga jasno, ne umem tačno da kažem šta se desilo, znam
da se desilo, i znam šta se desilo...
.....
U međuvremu su
zvali iz svih stranaka, zvali su i svi proizvođači ''dormeo'' jastuka i još
nekih ''opuštenih'' firmi... Baš kad mi se slošavalo od dizanja slušalice, čulo se zvono na
vratima. Otvorim a ispred mene Staljin sa ćatom.
Idete li na izbore-
pita Staljin.
Ne znam.
Teska dilema?
Ne. Imam druge stvari na umu.
Koliko članova broji
domaćinstvo, dva, tri, četiri?
Da.
Hm... Dobro,
prezime.
Eh, sad... neka bude inkognito.
Inkognito- kaže ćata
i tefteri.
Da, pravite se da me niste videli, i da ništa niste čuli.
A jesu komšije tu-
rešen je Staljin da ispita šta može do kraja.
Moguće. Doviđenja.
Što bi rekao Julian Smith: Don't you ever interrupt me while I'm reading a book.
Uglavnom, vidim
da se svašta čudno dešava i da je svet preko svake mere bezobrazan.
Da se vratim na
knjige. Kada sam prvi put videla knjige delovale su savim u redu. Kada sam ih
po drugi put otvorila, ništa nije bilo jasno. Nešto se desilo u ormaru. I pošto
je gnjavaža mog mentalnog sistema predugo trajala, i mozak mi ostao ispran,
rešila sam da one čitane knjige uništim, a kada sam skupila dovoljno snage, otišla
sam do ormara, koji je stariji od mene, i sve sam ostale knjige izvadila, stavila
na terasu da se provetre, a ormar sam čekićem razvalila i odnela u podrum.
(Trenutno
mi gori na leđima kineski flaster).
Nemam sad snage da unosim knjige, vetar
pomalo duva, možda neku odnese... Ne znam kada ću proveravati da li su knjige
ostale iste kao pri kupovini, ili kao pri poslednjem čitanju, sada mi čitanje
deluje tako daleko... Da, desilo se i da je daljina u odnosu na ono juče veća.
I muče me neka
čudna pitanja:
Da li jedan
hodnik da presvučem tamom ili da tamu iznad njega stavim pa da bude taman. Koliko nečega može odjednom da ode? I sve tako nešto
da te bog sačuva.
"Preserve me, O God, for in You I put my
trust." (Psalm 16:1)
Evo, neko je sumnjao da se po čudnim adresama s knjigama svašta dešava.
A knjige u ormarima, sve onako sa upaljenom lampom i uključenom kamerom, niko ne sme da snima...
Ako ti slučajno zapadne neka knjiga iz nekog zatvorenog ormara razmisli dvaput šta na kocku stavljaš. Nemoj posle da bude nije mi niko ništa rekao. A sad, izvini, moram još malo da spavam.