Saturday, August 6, 2011

Sam svoj čitač

 Kada mudraci sa evropskog dalekog severa (Saami) žele da vide ono što se nalazi izvan vidljivog, oni udaraju u svoje  bubnjeve dok ritam i propratno bajanje ne otvore škripava vrata percepcije.
Koža koja čini membranu njihovih bubnjeva je ukrašena zagonetnim simbolima koji stvaraju simbolički krajolik. Na ovoj mentalnoj mapi nalazi se deo kosti, koji igra preko membrane onako kako šaman udara o okvir bubnja. Njegov posao se sastoji u tome da čudnu igru kosti preko ovog magičnog svemira prevede u smislene komentare prošlih događaja, sadašnjosti i budućnosti.
Primer ovog rituala koji iz stvarnog vodi u ''verovatnije'', pokazuje načine prevođenja stvarnosti, gde polaznu tačku u bilo kakvom određenju ima okvir bubnja i položaj kosti na njemu. Percepcija se menja nizom tonova koji se izgovaraju i stvaraju.


Način na koji određujemo drugost je način kako ograničavamo/ oslobađamo i sebe i svet oko nas.
Ili malo drugačije rečeno: tek sa utvrđivanjem ličnog može se misliti o prostoru drugog.
Da bi se ustanovilo odgovarajuće pravo na nešto, prvo je potrebno ustanoviti tačnu meru. Odnosno pre bilo kakvog delovanja treba spoznati veličinu onoga čime se treba baviti.

I zato kažem: 
Nije loše biti svoj. Uopšte nije.
Tada nikada ne diraš drveće
i ne urezuješ ništa na kori
i pitaš pitanja razna
i ćutiš kada slušaš Baha
i voliš svoj mir i svoj nemir
praviš nakit tek onako
ponekad iznenada zaplešeš
ili potrčiš
izmišljaš redove svega 
što čitaš, kako je već to
jednom Borhes kazao
i smeješ se oblacima
i sa drugima
i sebi



A nekeda vidiš i gde je blago na nebu ili ono blago koje putuje nebom
maštajući o pustinji.




 

0 comments:

Post a Comment

Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More

 
Design by Free WordPress Themes | Bloggerized by Lasantha - Premium Blogger Themes | Premium Wordpress Themes